Ljubav prema Allahu dž.š.

Prvi od znakova ljubavi prema Allahu jeste često spominjanje voljenog i ustrajnost u tome. Ko nešto voli često to spominje i srcem i dušom. Zbog toga je Allah Uzvišeni naredio Svojim robovima da Ga spominju u svim situacijama. Naredio im je da Ga spominju čak i kad su u najvećem strahu. Rekao je Uzvišeni:
„O vjernici, kada se sa kakvom skupinom sukobite postojani budite i Allaha spominjite da biste postigli ono što želite“ (El-Enfal, 45.)
Znak iskrene ljubavi jeste spominjanje Voljenog i u dobru i u zlu.
Ako čovjek istinski zavoli Svoga Gospodara onda će osjećati potrebu da Ga stalno spominje. Spominjanje (zikr) Uzvišenog Allaha jasan je znak da čovjek istinski voli Allaha dž.š. koji u Svojoj Knjizi veli:
„O vjernici, često Allaha spominjite, i ujutro i naveče Ga veličajte.“ (El-Ahzab, 41-42) (...)

Drugi znak ljubavi prema Stvoritelju jeste i pokoravanje Njegovim naredbama. Nije iskren onaj koji koji se suprotstavlja onome što od njega želi Gospodar njegov, jer da je u njegovom srcu iskrena ljubav, onda mu ne bi bilo teško ustati na sabah, nahraniti siromašnog, postiti i zekat davati.
Treći znak naše ljubavi prema Svemoćnom Gospodaru jeste i kroz slijeđenje našeg Vjerovjesnika jer je Uzvišeni Allah rekao:
„Reci: ’Ako Allaha volite, mene slijedite, pa će Allah vas voljeti i grijehe vam oprostiti, a Allah je Onaj Koji prašta i Samilostan je.“ (Alu ’Imran, 31.)
Uzvišeni je učinio slijeđenje Njegovog Poslanika uzrokom Njegove ljubavi, a da rob bude voljen od Allaha jeste Uzvišenije od naše ljubavi prema Njemu. Nije samo cilj da čovjek voli Allaha, već je poenta da tebe Allah zavoli.
Er-Razi je rekao: ’Onaj ko tvrdi da voli Allaha Uzvišenog, a ne čuva Njegove granice – nije iskren u svojoj ljubavi.’“ (Ibnu-l-Qajjim) (4)

Kada čovjek Allaha iskreno zavoli tada pokornost Njemu postaje hrana za vjerničko srce u kojoj osoba osjeća neopisivu slast. Baš onako kao što je rekao naš voljeni Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,: „Radost moga oka je namazu.“
Ovaj hadis nedvojbeno ukazuje na prisutnost velike sreće i slasti kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u izvršavanju namaza. Vjernik koji voli Allaha a želi da provjeri da li je njegova ljubav iskrena treba samo da upita svoje srce da li je ushićeno, sretno i da li osjeća slast prilikom izvršavanja propisanih ibadeta.

Nezamislivo je da srce voli a da ne želi da se susretne sa voljenim. Onaj ko voli Allaha dž.š. nestrpljivo čeka i čezne za susretom sa svojim Gospodarem. Ljubav i čežnja za susretom sa Uzvišenim Allahom znak je iskrene ljubavi koju potvrđuju riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: „Ko bude volio susret s Allahom i Allah će voljeti susret s njim.“ (Muttefekun alejhi)

Draga braćo, putevi Allahove milosti i Njegove ljubavi su otvoreni, i svako ima mogućnost do njih doći. Uzvišeni ne gleda ni u naš izgled, ni imetak ni porijeklo, nego samo u količinu naše bogobojaznosti , pokornosti i iskrenosti koju u ljubavi prema Njemu pokazujemo.

Znaci Allahove ljubavi

Jedno od Allahovih lijepih imena je i ime El-Veddud, Onaj koji je pun ljubavi i koji puno voli. Znajmo braćo da ima ljudi koji vole Allaha i koje On voli, ali ima i onih na koje se Allah srdi i na koje je ljut. Gdje se mi nalazimo? Kojoj grupi pripadamo?
Svi bi mi voljeli da budemo od onih koje Allah voli, a da li je to doista tako? Da li smo zaslužili Allahovu ljubav, i šta su znakovi Allahove ljubavi prema nama saznaćemo ako Bog da iz ovog teksta.
Poslušajmo iz sljedećeg hadisa kako izgleda Allahova ljubav prema nama, ali ujedno i kako Allah mrzi određene ljude.
Ebu Hurejre prenosi da je naš Poslanik a.s.,rekao: „Kada Allah zavoli čovjeka pozove Džibrila i kaže mu: „Allah je zavolio tog čovjeka pa ga i Ti voli“. Kad ga Džibril zavoli, pozvat će stanovnike neba, pa će im reći: „Doista je Allah zavolio tog čovjeka, pa ga volite i vi“. Kada ga zavole stanovnici neba, bude prihvaćen od stanovnika Zemlje (zavole ga). A kada Allah zamrzi nekoga pozove Džibrila te mu kaže: „Ja mrzim tog čovjeka pa ga mrzi i ti i Džibril ga zamrzi, zatim pozove stanovnike Nebesa dozivajući: „Allah mrzi tog čovjeka pa ga i vi mrzite“. Zatim ga i oni počnu mrziti te Allah dadne da bude omražen na Zemlji “. (Buhari i Muslim)
Jedan od znakova da nas Allah voli jeste da nas ljudi vole. Osoba koja je svima draga ili većini ljudi, osoba koju mnogi vole zbog njegove dobrote jeste zasigurno znak da ga i Allah voli. Osoba koja je omražena u društvu, koju mnogi izbjegavaju, koju ne žele u svom društvu, zasigurno nam pokazuje da ga ni Allah ne voli.
Onoga koga Allah voli on ga štiti od propasti ovog svijeta, štiti ga od slijepe ljubavi prema dunjaluku i pretjerane vezanosti za njega. Allahov Poslanik a.s., kaže: „Allah štiti Svoga roba, vjernika od dunjaluka, Svojom ljubavlju kao što i vi brinete za svoga bolesnika braneći ga i bojeći se za njega.“ (Hakim i Bejheki)
Velika je opasnost kome se dunjaluk otvara uprkos njegovom griješenju kao što ima ljudi koji se čak i hvališu govoreći: „Eto ja i ne klanjam, ne idem u džamiju, ne postim a vidi kako mi posao ide.“ Za takve Allah kaže:
فَلَمَّا نَسُوا مَا ذُكِّرُوا بِهِ فَتَحْنَا عَلَيْهِمْ أَبْوَابَ كُلِّ شَيْءٍ حَتَّىٰ إِذَا فَرِحُوا بِمَا أُوتُوا أَخَذْنَاهُم بَغْتَةً فَإِذَا هُم مُّبْلِسُونَ
„I kada bi zaboravili ono čime su opominjani, Mi bismo im kapije svega otvorili; a kad bi se onome što im je dato obradovali, iznenada bismo ih kaznili i oni bi odjednom svaku nadu izgubili.“ (El-Enam, 44)
Od znakova Allahove ljubavi prema nama jeste da nas Allah učini pobožnim da nam osladi iman, da nam omili islam i njegovo prakticiranje. Naš Poslanik alejhissalatu vesselam je govorio: „Allah daje ovaj svijet i onima koje voli kao i onima koje ne voli, a vjeru daje samo onima koje voli, pa onoga kome je data vjera njega je Allah zavolio.“ (Ahmed i Ebu Neim)
Ima ljudi koji kada začuju glas ezana kažu: Uh zar opet da se klanja. Ili kada se bliži ramazan bude mu u srcu teško jer se mora po čitav dan postiti. Ima ljudi kojima smeta poziv na udjeljivanje na Allahovom putu, ili poziv na davanje zekata. Šta to znači? On posti, ali mu Allah nije omilio post, on klanja ali mu namaz i dalje predstavlja samo obavezu a ne i odmor i olakšanje, on ponekad i da ali samom sebi prigovara. Ovako biva kada nema istinske ljubavi prema Allahu pa tako ni prema ibadetu.
Jedan od znakova Allahove ljubavi jeste da onoga koga Allah zavoli podari mu da razumije vjeru. Allah Uzvišeni kaže:
يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا إِن تَتَّقُوا اللَّهَ يَجْعَل لَّكُمْ فُرْقَانًا وَيُكَفِّرْ عَنكُمْ سَيِّئَاتِكُمْ وَيَغْفِرْ لَكُمْ وَاللَّهُ ذُو الْفَضْلِ الْعَظِيمِ ‌[٨-٢٩]„O vjernici, ako se budete Allaha bojali, On će vam sposobnost darovati pa ćete istinu od neistine moći rastaviti i preko ružnih postupaka vaših će preći i oprostiti vam. - A Allahova dobrota je neizmjerna.“ (El-Enfal, 29)
A naš Poslanik neka je na Njega mir i spas je rekao: „Onome kome Allah želi dobro pouči ga razumijevanju vjere.“
Braćo draga, nije dovoljno samo vjeru naučiti, bitno je vjeru razumiti. Nije dovoljno samo citirati ajete i hadise a ne znati ih objasniti i rastumačiti.
I za kraj da spomenemo još dva znaka onih koje Allah voli. Onoga koga Allah zavoli olakša mu da pred smrt učini još više dobrih djela i učini da njegova okolina bude sa njim zadovoljna. Poslanik a.s., je govorio da će se i vjernici i nevjernici kajati kada budu na Ahiretu. Nevjernici će se kajati kada vide kolika je Allahova milost i kakve je nagrade Allah pripremio svojim dobrim robovima i kakve ih ljepote i uživanja očekuju, vjernici kada vide koliko Allah obilno nagrađuje za dobra djela će zažaliti što nisu još više dobrih djela uradili.
I još jedan od znakova Allahove ljubavi jeste da onoga kog Allah zavoli doživi lijep završetak svog ovodunjalučkog života. Allah mu omogući da umre potpuno priseban, da umre u lijepom društvu, na mubarek mjestu, da mu posljednje riječi budu ešhedu en la ilahe illallah ve ešhedu enne muhammede abduhu ve resuluhu.
Braćo draga, onaj koji iskreno Allaha voli i njega Allah voli i zbog te ljubavi Allah mu daje svako dobro. Vjernik iako nekada prolazi kroz teške momente kroz razne musibete to ne znači da ga Allah ne voli, naprotiv, time Allah želi ponekad da iskuša njegovu ljubav, da iskuša njegov iman, a ponekad i da ga očisti od grijeha kako bi kada dođe na Sudnji dan ušao u Džennet bez polaganja računa, jer ga je Allah obračunao još na ovom svijetu.

Od Regaiba do Mi'radža

Poslanik s.a.w.s. bi na početku mjeseca Redžeba molio: „Allahu, daj nam bereket u Redžebu i Ša'banu i poživi nas do Ramazana.“
U Redžebu smo, svetom mjesecu koji je mjesec mira i blagostanja. Poslanik kaže da je to Allahov mjesec, a da je Ša'ban njegov, dok je Ramazan mjesec ummeta.
Redžeb je omeđen s dvije mubarek noći, Regaibom i Mi'radžom. Regaib je noć želja a Mi'radž noć uzdignuća, napredovanja i visokih počasti. Svako od nas ima mnogo želja, planova i ciljeva. Te želje su različite i svako od nas smatra da je njegova potreba najpreča.Uzvišeni Allah je taj kome se trebamo obraćati za ostvarivanje svojih želja i potreba.
Međutim zajednička želja svakog vjernika jeste i krajnji cilj kojem težimo, a to je džennet, sa svim počastima i stepenima.Allah dž.š., svakom čovjeku omogućava da ispuni želju za visokim stepenom na ahiretu. Omugaćava svakom čovjeku da se uzdigne u društvo poslanika, šehida i dobrih Božijih robova.
Prva stepenicai uslov napredovanja i ispunjavanja te želje jeste čista i iskrena vjera. Za vjernike Allah, dž.š., kaže: „Ono što žele vjernici će postići.“/Al-Mu'minun,1./.
Na visoke stepene se korača namazom, i to ne bilo kakvim namazom, već ponizno obavljenim. Uzvišeni vjernike opisuje kao:
„Oni koji namaz ponizno obavljaju.“Al-Mu'minun,2.
Taberani bilježi od Enesa r.a. da je Poslanik rekao: „Ko klanja namaz na vrijeme i upotpuni njegov abdest, zatim upotpuni kijam, skrušeno obavi ruku i sedždu izaći će iz namaza a namaz će biti potpuno bijel i reći će: 'Allah te sačuvao kao što si ti mene čuvao.' A ko klanja izvan namaskog vremena i ne vodi računa o abdestu, skrušenosti, rukuu i sedždi njegov namaz će biti potpuno mračan. Izaći će pred Boga i reći: 'Allah te zapostavio kao što si ti mene zapostavio. Zatim će namaz biti smotan poput ljudske odjeće i njime će se udariti po njegovom licu.“
Ko se ne odazove na namaski poziv on ide u drugom pravcu, u džehennemsku provaliju. Poslanik kaže: „Zaista Allah ima meleka koji prilikom svakog namaza zove: 'O ljudi, ustanite zbog vatre koju ste sami sebi naložili pa je ugasite.“/Taberani/.
U društvo na visoke stepene se korača kada prestanemo voditi tuđu brigu, i kada se vjernik okrene sebi, svojim problemima. Osobina je vjernikova, kako Uzvišeni opisuje Ono što ih se ne tiče izbjegavaju.“ -
U društvo, u džennetu nastanjenih čovjek ide kad je voljan drugima pomoći i nije mu stalo da otkriva tuđe propuste i mahane. Ne želi se naslađivati tuđom nevoljom i ne bavi se onim što ga se ne tiče. Poslanik kaže: „Blago onom ko je svjestan svojih nedostataka pa nema vremena baviti se tuđim.“/Tirmizi/.
Adijj ibn Hatim prenosi od Poslanikas.a.w.s da je rekao: „Svaki će od vas doći pred Gospodara i s Njim bez posrednika razgovarati. Okrenut će se desno i vidjeti šta je pripremio, i lijevo će se okrenuti i vidjeti šta je pripremio a kad pogleda ispred sebe vidjet će vatru. Zaštitite se od vatre makar sa pola hurme.“/Muttefekun alejhi/.
Staza ka onima na visoke stepene uzdignutim je staza čednosti, bračne vjernosti i čistoće. Vjernici su takvi. Svoje potrebe na halal način zadovoljavaju. „
Oni koji izvan tog okvira traže, oni u zlu sasvim pretjeruju“: kaže UzvišeniBog. Bez odgovornosti prema preuzetim obavezama i emanetu kojeg nosimo nije moguće ostvariti želju i uzdignuti se do džennetskih ljepota u društvo odabranih. Vjernik treba biti a vjernik je opisan kao:
-Onaj koji o povjerenim emanetima i obavezama brigu brine. AL-Mu'minun,8. Ebu Je'ala ibn Jesar kaže: „Čuo sam Poslanika da kaže: „Nema čovjeka koji je dobio povjerenje i preuzeo emanet brige o ljudima pa iznevjeri a da mu neće biti zabranjen džennet.“/Muttefekun alejhi/.
Vjernici koji namaz ponizno obavljaju, koji se na svoj odgoj i vlastite propuste usredotoče, koji milostinju udjeljuju, koji su čedni i vjerni i preuzete obaveze i emanete ispravno i pouzdano ispunjavaju oni će džennet dosegnuti i u njemu vječno boraviti. Redžeb je Allahov mjesec. Iskoristimo njegovu posebnost i krenimo na put vlastitog uzdignuća okitivši se osobinama vjernika jer samo će vjernici postići ono što žele.

Lohinja nakon dvadeset godina

19. maj se obilježava kao dan Mjesne zajednice Lohinja. Na taj datum prije dvadeset godina pali su prvi lohinjski šehidi.Radi opomene i podsjećanja svake godine Lohinjaci skromno obilježe ovaj dan. Prvo se okupe u džamiji na podne namazu, a nakon toga se prouči Ja-sin. Na spomen obilježjima sjetimo se šehida učenjem Fatihe i prigodnim riječima,,, da se ne zaboravi...Obiđemo mezarja naših šehida.
Ove godine je primijetno povećanje broja prisutnih, što je, naravno, za svaku pohvalu.Nadamo se da će nas svake godine biti sve više.
Mjesna zajednica se ove godine posebno potrudila, pa je poslije obilaska šehidskog mezarja upriličeno i druženje u Domu kulture uz kahvu, kolače i lijepu priču. Porodicama naših šehida uručene su i levhe sa posvetom.

                                   
 

    

Džamije- kuće ibadeta

Sedmoga maja 1993.god. srušena je Ferhadija džamija u Banjaluci kao i mnoge prije i na žalost mnoge džamije poslije nje. Broj srušenih džamija u proteklom ratu je 614, mesdžida 218. Rušiti Allahove dž.š. kuće je veliko nasilje i zločince koji to rade stići će sigurna kazna.
Allah dž.š. u Kur'anu kaže
„Ima li većeg nasilnika od onog koji brani da se u Allahovim kućama ime Njegovo spominje i koji radi na tome da se one poruše? Takvi bi trebalo da u njih samo sa strahom ulaze. Na ovom svijetu doživjeće sramotu, a na onom svijetu patnju veliku!“/Bekare,114/
Iz historije Islama znamo da je Poslanik naredio rušenje jedne džamije. Tu, čije je rušenje on s.a.v.s. naredio Uzvišeni Bog naziva mesdžidun dirar „džamija razdora“.
Poslaniku u vezi s njom stiže naredba „Nikad u njoj nemoj klanjati!Džamija čiji su temelji bogobojaznost preča je da se u njoj klanja jer u njoj su ljudi koji vole da se čiste a Allah voli one koji se čiste“./Tevbe,108/
Iz ovog posthidžretskog događaja učimo da džamija nije puka građevina, ona je ideja, džamija je način života. Tog sedmog maja devedeset treće srušena je zgrada ali živi ideja, jače i energičnije nego što je živjela do tog dana. Ferhadija i brojne porušene tad su u ljudskim srcima izgrađene. Danas 19 godina poslije osvježavamo svoje pamćenje, obnavljamo svoje znanje i sebi odgovaramo na pitanje: Šta je nama džamija?
Džamija je mjesto našeg okupljanja. U nju ulazimo kako bismo se jedni drugima približili i gradimo sebe kao džemat a iz nje izlazimo osnaženi, spremni graditi bolje društvo, sigurniji svijet. Poslanik nas je učio da je Allahova milost nad džematom i da svako ko se iz njeg izdvoji u vatru se izdvaja.
Muaz ibn Džebel, r.a., kaže:“Poslanik nam je govorio: Šejtan je čovjeku vuk, poput vuka koji vreba ovcu on uvijek dograbi onu koja se izdvojila, koja se od stada odvojila, koja stranja“. Još nam je rekao:“Nemojte strančariti, držite se džemata, uvijek budite na onoj strani gdje je većinsko mišljenje muslimana, držite se džamija“.
Zbog čega je Muhammed a.s. naredio da se ona, na temeljima licemjerstva u Medini izgrađena džamija sruši? Zato što džamija nije, ili je najmanje zgrada, ona je ideja i način života. Ona mora biti stožer našeg okupljanja.
U džamiju idemo oplemeniti sebe a iz džamije izlazimo kako bi bili svjetlo drugima. Džamija nas opominje, ne da nam da zaboravimo Gospodara kako ne bi bili od onih koji sebe zaborave. Kako nas sa svojih vitkih munara budi iz sna opomenom da je namaz bolji od spavanja tako nas uvijek iznova opominje pozivom da je namaz spas. A kad u džamiju uđemo spoznat ćemo da je namaz spas na oba svijeta. On nas na dunjaluku spašava od grijeha a na ahiretu od vatre. Namaz nam ne da da u zaborav padnemo.
Džamija se ne diči visokom munarom niti lijepim minberom. Njena dika su džematlije njene. Poslanikova džamija sagrađena u Medini bijaše skromna. Palminim granama i lišćem pokrivena ali svakog jutra ljudi koji su znali da je namaz bolji od spavanja punili su je. Na spas koji se zove Islam odazivali su se i iz te skromne Poslanikove džamije slabih zidova i nikakvog krova izlazili su ljudi koji su pronijeli svjetlo vjere na sve kontinente.
Danas je situacija mnogo drugačija. Grade se velelepne džamije, kinđure se i ukrašavaju ukrasima, ali su prazne. Nema najvažnijeg zbog čega džamija i postoji. To su džematlije, ljudi koji u nju dolaze radi namaza. Puste su nam džamije, a kad i dođemo jednom sedmično, mjesečno ili godišnje, gledamo da što prije pobjegnemo, često u džamiju dođemo, ne da se popravimo, ne zbog ibadeta, nego da na nekog istresemo frustracije i stresove nakupljene tokom sedmice, često se u i ispred džamije svađamo, međusobno vrijeđamo i sl.
Džamija ne služi da u njoj istresamo živce, nego da ibadet činimo, da se popravljamo i međusobno zbližujemo.Da vodimo brigu o svetosti prostora u kojem boravimo i da vodimo računa o tome da ćemo pred Uzvišenim svi biti pitani, koliko i kako smo u džamiju dolazili i kakvo mjesto je ona u našim životima zauzimala.
Hodža nije tu da nekog natjera u džamiju, niti se iko može opravdati time, on je samo tu da pozove i opominje, da predvodi namaz u džematu i sl., a tvoje je brate, i za to si ti odgovoran, i niko drugi, jesil došao na namaz u džamiju ili si ostao kod kuće, uprkos ezanu koji te pozivao.
To što je srušena Ferhadija i drugih 614 bosanskih džamija nije nikakav uspjeh zločinaca sve dok u nama živi džamija. Dok se u našim kućama radi sabaha pali svjetlo i razmotava sedžada. Sve dok u našim kućama živi tespih, u mektebima čuje graja djece, sve do tad džamija je živa. Onog časa kad nam san bude draži od namaza, kad ne bude svjetla u našim kućama, kad mektebi opuste a džamije se počnu dičiti munarom i minberom tad su nasilnici uspjeli i tad su džamije stvarno porušene ali ne njihovom, već rukama našeg nemara, zaborava i zablude.
Devetnaest godina nakon eksplozije koja je probudila banjalučane iz sna, opominjemo se tim događajem da ne padnemo u san i džamiju ne učinimo pustom i praznom.
__________________________________________

Svjedoci smo činjenice da su se danas mnogi Bošnjaci uveliko udaljili od džamije i u nju dolaze samo povremeno. Oni koji, ipak, imaju bar i najtanju vezu sa džamijom moraju znati kako i na koji način boraviti, te kako se ponašati u ovim Allahovim kućama.
Prije dolaska u džamiju moramo izvršiti neophodne pripreme, koje se prije svega odnose na našu čistoću. Jedan od bitnih uvjeta za klanjanje ali i za ulazak u džamiju jeste između ostalog i abdest. Uzvišeni Allah kaže:
“O vjernici, kad hoćete molitvu da obavite, lica svoja i ruke svoje do iza lakata operite – a dio glava svojih potarite – i noge svoje do iza članaka, a ako ste džunubi, onda se okupajte…” (El-Maide, 6.)
Sljedeći bitan uvjet je propisno oblačenje. Svjedoci smo da imamo pojedince koji ne vode računa o ovom uvjetu pa takvi dolaze i ulaze u džamije i u njima klanjaju. Često se ne vodi računa o čistoći odjeće.
Osim navedenih priprema treba naglasiti i neke koje nisu obavezne, ali su ipak preporučene od strane Allahovog Poslanika, a.s.
“Da se ne bojim da neću opteretiti svoje sljedbenike, strogo bi im naredio da prilikom svakog namaza očiste –operu svoje zube.” (Buhari, Muslim)
Posebno treba naglasiti i upozoriti one koji jedu luk, a onda staju u safove, te bihuzure klanjače pored sebe. I Allahov Poslanik, a.s. je upozorio na ovu negativnu pojavu pa u jednom hadisu kaže:
“Ko jede luka, saransaka ili prase, nek se ne približava našim džamijama i neka sjedi kod kuće.” (Muslim)
Suprotno ovoj negativnoj praksi, Muhammed a.s. nas savjetuje da se očistimo, lijepo obučemo i namirišemo kada idemo u džamiju, a posebno petkom radi džume namaza.
“Kupanje petkom dužnost je svakoj punoljetnoj osobi, pranje zuba i upotreba mirisa ukoliko ga ima.” (Buhari)
U džamiju ne treba previše žuriti, posebno ne trčati. Naravno, potrebno je na vrijeme krenuti na namaz u džematu, jer kako kaže.Poslanik, a.s. za raniji dolazak posebno na džumu-namaz nagrada je veća kod Allaha dž.š.
Ebu Katade r.a, kaže: Dok smo klanjali za Allahovim Poslanikom a.s. začuli smo graju nekih ljudi, pa ih je Vjerovjesnik a.s. nakon što smo klanjali, upitao: Šta vam je? Odgovorili su: Žurili smo na namaz! On im je, tada, rekao: “Nemojte tako raditi! Kada pristupate namazu, pristupajte mu smireno i dostojanstveno, pa ono što stignete za imamom klanjajte, a ono što vam je izamaklo nadoknadite!” (Buhari)
U džamiju ulazimo desnom, a izlazimo lijevom nogom. Iako nas je ovom podučio Vjerovjesnik a.s. mnogi o ovome ne vode računa. Aiša r.a. kaže:
Prije nego što sjednemo u džamiji sunnet je iz poštovanja prema džamiji klanjati dva rekata nafile tehijjetu-l-mesdžid. Izuzetak je ako smo u periodu kada je mekruh klanjati (tj. kad sunce izlazi, kada je na polovini neba i kada zalazi), ili ako već nastupa vrijeme redovnog namaza, ili ako smo ušli u džamiju, a već je počela hutba, jer je hutba farz a, farz je preči od nafile i suneta.
Trebamo obratiti pažnju da prilikom prolaska kroz džamiju ne gazimo druge, ne prelazimo preko njih ili razdvajamo druge da bi sebi našli mjesto. Također svaki razgovor za vrijeme hutbe je zabranjen.
U džamiji nema rezervacije mjesta što je opet bila dosta česta praksa kod nas ranije, te su pojedinci uzimali sebi za pravo da druge pomiču sa mjesta, iako su kasnije došli u džamiju.
Ibn Omer r.a. je rekao: „Poslanik a.s. je zabranio da čovjek digne svoga brata sa mjesta na kome on sjedi, a potom da on sjedne na to mjesto.“ (Buhari, Muslim)
Poslanik a.s. nas je učio da popunjavamo safove onako kako pristižemo u džamiju, te je jasno naglasio da je najvredniji za muškarce prvi saf, pa drugi, treći i tako redom. Neki pojedinci to ne znaju ili neće da znaju, te se guraju u zadnji saf, čime žele pripremiti što bolju poziciju za izlazak iz džamije. Također nas je Vjerovjesnik učio da se safovi formiraju iza imama sa sredine podjednako formirajući se na desnu i na lijevu stranu. Kada su pitanju safovi moramo doista više nego obično povesti računa da ih izravnamo i popunimo. Muhammed a.s. kaže:
“Uspostavite i poravnajte safove. Sastavite ramena i popunite praznine. Jer tako mi Onog u čijoj je Ruci moja duša, ja vidim kako šejtani ulaze u praznine safova kao da su sitne crne ovce” (Ibn Hibban)
Ono na što još treba obratiti posebno pažnju jeste da ne prolazimo ispred onih koji su u namazu ali u isto vrijeme treba povesti računa da ne počinjemo namaz na sredini džamije ili na prolazu kuda prolaze muktedije.
Ovo su bile samo neke bitne stvari na koje moramo obratiti pažnju kada je u pitanju naše ponašanje prilikom boravka u džamiji. Ovu hutbu završiću hadisom u kojem Poslanik a.s. govori o još nekim pojavama koje ne treba da se dešavaju u džamiji.
“Otklonite iz džamija malu djecu, lude osobe, kupoprodaju, svađe i rasprave, vršenje kazni, potezanje sablji i oružja…” (Ibn Madže)

Čišćenje mezarja Meraje

Danas su polaznici mekteba Lohinja bili u posjeti Pribavi.Prvo su pristupili čišćenju mezarja Meraje , a poslije toga zajedno sa djecom iz Pribave u haremu Pribavske džamije imali su priliku prisustvovati predstavi o ekologiji i brizi za zdravu čovjekovu okolinu.

Put sreće ili put propasti

Dva su puta na dunjaluku i dva mjesta gdje se dunjalučki putevi na ahiretu završavaju. Jedan od njih je pravi put, put čiji cilj i krajnja odrednica je džennet.Drugi opet je stramputica čiji je završetak nesreća, propast i Džehenem. Pravi put ima mnogo prepreka dok je stranputica lakši put, put bezbrižnosti, užitka, strasti. Međutim, pust s preprekama vodi sreći, a stranputica gubitku. Ebu Hurejre r.a prenosi da je poslanik rekao: „Kada je Uzvišeni Bog stvorio Džennet poslao je Džibrila da vidi kako Džennet izgleda. Kad Džibril vidje reče: E moj Gospodaru tako mi Tvoje veličine niko ko bude čuo, samo čuo za Džennet neće biti a da neće željeti u njega ući, a onda mu Uzvišeni Bog pokaza prepreke na putu do Dženneta pa Džibril reče: Gospodaru bojim se da niko u Džennet naće ući. Kad Uzvišeni stvori Džehenem posla Džibrila da vidi kako Džehenem izgleda, pa kad ga vidje reče: Tako mi tvoje slave i veličine Gospodaru, ko samo bude čuo za Džehenem nastojaće od njega biti daleko, ali kad mu Bog pokaza put koji vodi do Džehenema poboja se. Strah me je Gospodaru da će svi ljudi u Džehenemu završiti“. Kakve je to puteve Džibril vidio. Put do dženneta je ispunjem trudom, zalaganjem, strpljivošću i odricanjem, a put do džehennema je prekriven lumpovanjem, uživanjem i provodom. Zbog toga se Džibril boji za nas, strah ga je da će nas užici i provod na dunjaluku sve odvesti u džehennem. Put do Dženneta omeđen je ogradom. Ta ograda nas sprečava da padnemo u ponor i propast. To su granice koje je Uzvišeni Allah iz svoje milosti postavio ljudima da bi lakše prošli trnoviti dunjalučki put. Propisi, obredi od Gospodara ljudima naređenim ograda su njegova. To su granice koje ne smijemo kršiti. Uzvišeni Allah u Kur'anu upozorava na ove ograde pa kaže: ''To su Allahove granice, pa im se ne približavajte'' A na drugom mjestu kaže: To su Allahovi propisi. Onaj koji Allahove propise krši – sam sebi nepravdu čini. Jedan je beduin došao poslaniku i rekao: Poslaniče reci mi koje je to djelo koje budem li ga činio ući ću u Džennet. Poslanik kaže: „Obožavaj samo Allaha dž.š., nikad ni u čemu mu nikoga ravnim ne smatraj, klanjaj namaz, daji zekat i posti ramazan“. Tako mi Boga-reče beduin-ništa neću na ovo dadati i oduzeti a poslanik kaže: „Ako želite vidjeti sretnika koji će u Džennet ući u ovog beduina gledajte“. Ubadet ubn Samit r.a. veli: „Bio sam prisutan kad je poslanik Muhamed a.s. grupi ashaba rekao: „Obećajte mi da nećete Allahu nikoga ravnim smatrati, da nećete krasti, da nećete bludničiti, da nećete svoju djecu ubijati, da nećete nikog krivo optuživati, da nećete klevetati i da ćete u granicama svojih mogućnosti za dobro se boriti. Ako mi obećate i obećanje ispunite Allah dž.š. će vas nagraditi a ako obećanje ne ispunite još na ovom svijetu će vas kazniti“. Put do Dženneta preprekama je ispriječan. Da bi čovjek stigao u Džennet mora prepreke savladati. Vjernik će prepreke savladati jer vjera je njegovo najjače oružje. Širk je najveća prepreka. Božiji poslanik se za nas najviše bojao maloga širka tj. da ćemo djela činiti radi ljudi a ne radi Boga, bilo ga je strah da ćemo činiti dobro, kako bismo mi rekli, da bi nas neko vidio. S tim motivom učinjeno djelo nije stvarno nego je to oblik malog širka koji ljude vodi u propast. Namaz se nalazi na putu ka Džennetu jer će namaz pomoći da mi pobijedimo oholost u sebi . Onaj ko pada na sedždu zna da je smo Allah Gospodar i to će ga spriječiti da bude ohol i umišljen. Namaz je ,zapravo najjača nit do dženneta. Poslanik s.a.w.s veli: „Uistinu ću moj ummet prepoznati na ahiretu među narodima“. „Kako ćeš poslaniče prepoznati ummet svoj“, upitaše ashabi a poslanik veli: „Knjigu će dijela nositi u desnoj ruci“, a to znači djela će činiti u ime Boga, „imat će tragove od sedžde na licu, i svjetlo će ispred sebe imati koje će slijediti“.

Na mektebskom takmičenju na nivou Medžlisa IZ-e Gračanica, održanom 22.04.2012.godine, od 33 džemata ekipa našeg džemata je zauzela 1. mjesto.

Fitne, smutnje i iskušenja

Iz svoje neizmjerne milosti prema nama Uzvišeni nas je Allah obavijestio o smutnjama koje će nas pogađati, ali nam je ukazao i na načine kako da se od njih sačuvamo i zaštitimo. Vijesti o jednome i drugome pohranjene su u Knjizi našega Gospodara i sunnetu našega Vjerovjesnika, s.a.v.s. Također, u njima nalazimo i opise događaja, iskušenja i smutnji koje će se događati pred Smak svijeta, odnosno u ''zadnjem vremenu''- ahiri zemanu.
,,Svako živo bice smrt ce okusiti! mi vas stavljamo na kušnju i u zlu i u dobru i Nama cete se vratiti,,.(el-Enbija', 35).
Dakle, Uzvišeni nas neprestano stavlja na kušnju nesrećama (bolešću, siromaštvom, gubitkom voljenih osoba...), zatim blagodatima (zdravljem, bogatstvom...) da bismo mi pokazali i dokazali ko smo i šta smo: zahvalni ili nezahvalni, strpljivi ili očajnici.
Zato su učenjaci kazali da su fitne, u značenju iskušenja, Allahov zakon koji se ne mijenja. Fitne koje dolaze od Allaha, dž.š., su iskušenja, dok su fitne koje dolaze od ljudi i koje ljudi izazivaju – smutnje, kojima se na različite načine udaljava i odvraća od uzvišenog Allaha i Njegovoga Puta.
Danas ćemo više govoriti o ovoj drugoj vrsti fitni, smutnji koje se nas tiču, dotiču ili,koje možda od nas potiču!
U prvome redu treba spomenuti i naglasiti onu fitnu koje razarajuće djeluju na međumuslimanske odnose. Zapravo, ona je najopasnija jer potječe iz naših redova, iz naših džemata, iz naših srca, iz nas samih. Mi smo kao narod izloženi smutnjama koje dolaze i koje nam uporno priređuju oni koji nas ne vole. I umjesto da se zajedničkim snagama bavimo odbranom od tih fitni, mi svoju energiju trošimo na međusobno obračunavanje pokazujući pri tome nevjerovatnu količinu zavisti, podlosti, netrpeljivosti i mržnje, jednom riječju, na međusobno gloženje.
Naš Poslanik, s.a.v.s., upozorio nas je na ovu opasnost u svom čuvenom govoru na Oprosnom hadždžu, kada je, između ostalog, rekao: "Šejtan je izgubio nadu da će biti obožavan u ovoj vašoj zemlji, ali ćete mu biti pokorni u onome što je ružno od vaših djela, čime će se on zadovoljiti" (Tirmizi: 2264).
Znači prokleti šejtan je izgubio nadu da će muslimane masovno okrenuti s Pravoga puta, ali će ih nagovarati da mrze jedni druge, zavide jedni drugima, prave međusobne smicalice i čine druge grijehe.
U hadisima Allahovoga Poslanika, s.a.v.s., zapažamo veliki broj precizno opisanih primjera smutnji koje će se pojaviti pred Smak svijeta kao predznaka Sudnjega dana. Posebnu pažnju, pak, zavrjeđuju opisi onih smutnji koje možemo prepoznati u našem vremenu, a možda i sami sebe prepoznati u njima!
Vjerovjesnik, s.a.v.s., obavijestio nas je da će neki ljudi prodavati vjeru za neznatnu ovosvjetsku korist. Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: "Požurite s dobrim djelima prije nego se pojave smutnje koje će biti tamne poput noćne tmine! Za vrijeme njih čovjek će osvitati kao vjernik a omrkavati kao nevjernik i omrkavati kao vjernik a osvitati kao nevjernik! Neki će prodati svoju vjeru za neznatnu ovosvjetsku korist" (Tirmizi: 2307
U drugom hadisu kojeg prenosi Ebu Hurejre, r.a., Vjerovjesnik, s.a.v.s.,je rekao: "Vrijeme će brzo prolaziti, djela će skoro nestati, pohlepa će biti ubačena u ljudska srca, pojavit će se smutnje i proširit će se el-herdž". "Allahov Poslaniče", upitali su, a el-herdž, šta je to?" "Ubistvo, ubistvo!" – odgovorio je. (Buhari: 7061).
Ulema različito tumači riječi ''vrijeme će brzo prolaziti'': jedni kažu da se misli na brzo prolazak vremena, tj. da će godina prolaziti brzo kao mjesec, mjesec kao sedmica, sedmica kao dan, a dan kao sahat. Drugi vele da se time misli na to da će među ljudima preovladati nezanimanje za nauku i pomirenje s neznanjem, dok treći kažu da se spomenutim riječima aludira na početak nestajanja država i izumiranje naroda. Bilo kako bilo, često čujemo pa i sami kažemo da vrijeme brzo prolazi i da je vremena sve manje!
Vjerovjesnik, s.a.v.s., je rekao: "Svijetu će doći vrijeme kada se čovjek neće brinuti za imovinu (dohodak), odakle ju je uzeo: da li iz dozvoljenog ili nedozvoljenog" (Buhari: 2059).
U nizu ovih hadisa izdvojio sam još jedan koji nas treba podstaknuti na razmišljanje : Od Ebu Hurejrea, r.a., prenosi se da je rekao: "Kazao je Allahov Poslanik, s.a.v.s.: 'Kada plijen bude prelazio iz ruku u ruke bogataša, kada se ono što je nekome povjereno na čuvanje bude prisvajalo kao plijen, kada se davanje zekata bude smatralo kaznom, kada se bude učilo zbog nečeg drugog a ne zbog vjere, kada čovjek bude poslušan svojoj ženi, a neposlušan svojoj majci, kada čovjeku njegov prijatelj bude bliži od njegova oca, kada se po džamijama i mesdžidima bude povisivao glas, kada plemenom bude rukovodio najpokvareniji između njih, kada na čelu naroda bude najprezreniji između njih, kada se nekome bude ukazivala počast samo zbog bojazni od njegovoga zla, kada se pojave pjevačice i muzički instrumenti, kada se javno budu konzumirale sve vrste opojnih pića, kada sljednici Ummeta budu proklinjali njegove prethodnike, tada očekujte pojavu crvenog vjetra, zemljotresa, potonuća u zemlju, izobličavanja lica, kamenje iz neba i slične druge znakove u obliku nesreća koje će se događati u nizu poput zrna koja, jedno po jedno, poispadaju sa raskinute ogrlice.'" (Tirmizi: 2324).

Najveći čovjekov neprijatelj

Čovjek je u stalnoj dunjalučkoj borbi sa svojim najvećim neprijateljem- prokletim šejtanom ,koji ga na zlo navraća, pa ako čovjek čini grijehe onda je on potpao pod uticaj prokletnika, a ako čini dobra djela, ako je pokoran Uzvišenom Allahu, onda čovjek pobjeđuje šejtana.
Uzvišeni Allah u suri Fatir kaže:
''Šejtan je, uistinu, vaš neprijatelj, pa ga takvim i smatrajte! On poziva pristaše svoje da budu stanovnici u vatri''.
Jedanput je jedan čovjek upitao Muhammeda, a.s.: - O Božiji poslaniče, reci mi nešto o islamu, da poslije tebe više nikog ne pitam. Alejhisselam mu odgovori: - Reci: Ja vjerrujem u Allaha i u tome ustraj.
Vjerovati i na putu vjere biti ustrajan znači kloniti se Božijih zabrana a izvršavati Njegove naredbe, dobro raditi i na dobro pozivati a lošeg se kloniti. Koliko je bitna ustrajnost u dobru koje radimo i na koje pozivamo, najbolje će nam pojasniti sljedeći slikovito opisan događaj.
“Ikrime pripovjeda da je neki čovjek naišao na neko drvo koje su ljudi obožavali. Rasrdio se rekao: - Ovo drvo obožavaju pored Allaha! Uzeo je sjekiru, i uputio se da ga posječe. Na putu ga je presreo Iblis u ljudskom liku i zapitao: - Kuda si krenuo? On mu reče: - Vidio sam drvo koje ljudi obožavaju, pa sam se zavjetovao Allahu da ću posjeći to drvo. Iblis mu tada kaza: - Kakva je tvoja korist i šta te briga za tim drvetom, pusti ga i one koji ga obožavaju.
Na to su se posvađali i pohrvali tri puta i svaki put je čovjek bio jači. Kada je Iblis uvidio da ne može da ga savlada, reče mu: - Vrati se kući, a ja ću ti za svaki dan dati po četiri dirhema. Kada god pogledaš pod jastuk, naći ćeš ih. Čovjek upita: - Da li ćeš uistinu tako uraditi? Iblis mu odgovori: - Hoću, i to ti garantiram, svaki dan.
Čovjek se vratio kući i prvih dana je nalazio novac pod jastukom. Jedno jutro je podigao jastuk, ali nije našao ništa. Prošao je još jedan dan i opet nije našao ništa. Kada je zaključio da više neće nalaziti dirheme pod jastukom, uzeo je sjekiru i zaputio se drvetu. Na putu je ponovo naišao na Iblisa u ljudskom obliku koji ga je upitao: - Kuda si krenuo? Čovjek odgovori: - Hoću da posiječem drvo koje ljudi obožavaju. Iblis mu tada kaza: - Ti to ne možeš uraditi. Kada si prvi put krenuo, tvoja srdžba je bila radi Allaha i da su se sabrali svi stanovnici nebesa i Zemlje ne bi te mogli odvratiti. Sada si krenuo iz vlastitog interesa, jer nisi našao dirheme. Ako napraviš više ijedan korak, ja ću te zasigurno ubiti. Čovjek se nakon toga vratio svojoj kući, zaboravivši na drvo.
Svako od nas sebi može protumačiti navedeno kazivanje, jer poruke su mnogobrojne.
Šejtan želi na sve načine da nas od istrajnosti u dobru odvrati, ovodunjalučka bogastva nam umiljava, navodi nas na loše sve dok ne postanemo slabi toliko da šejtana ne možemo pobijediti.
Šejtan je, zaista, čovjeku najveći neprijatelj, ali mnogi ga za druga uzimaju i sa njim posluju. Na dan kada svi pred Allaha dođemo, nevjernici će šejtana zazivati i njega tražiti, ali će im on tada odgovoriti: – Ja sam vas samo zvao, a vi ste mi se rado, drage volje odzivali. Tada nikakva opravdanja neće uspjeti, samo će koji su govorili da im je Allah Gospodar i u tome ustrajali na kraju uspjeti.
Navodi se u poznatoj jednoj predaji da je Allah dž.š. naredio Iblisu – vođi svih šejtana da ode do Muhammeda, a.s., i da mu odgovori na sve što ga bude pitao. Došao je Poslaniku u liku jednog starca noseći štap u ruci.
Između ostalog Alejhhisselam ga je upitao:
- Koliko imaš neprijatelja u mom ummetu?
Iblis reče: - Petnaest kategorija ljudi, od kojih si prvi ti Muhammede; zatim pravedan vladar, ponizan bogataš, iskren trgovac, skrušen učenjak, vjernik milostiva srca, pokajnik koji je istrajan u svojoj tevbi, onaj koji se kloni harama, vjernik koji vodi računa da je čist, onaj koji daje puno sadake, vjernik koji ima lijepo ophođenje sa ljudima i koji koristi ljudima, hafiz koji puno uči Kur an i čovjek koji bdije i klanja noću kada ostali spavaju.
Onda je Poslanik upitao: - A ko su ti drugovi iz moga ummeta?
Iblis odgovori: - Njih je deset kategorija, a prvi je od njih nepravedan vladar; zatim oholi bogataš, trgovac varalica, alkoholičar, onaj ko prenosi glasine i izaziva smutnju, bludnik, onaj ko se koristi imovinom siročeta, onaj ko ne vodi računa o namazu i ko se izigrava sa namazom, onaj ko ne daje zekat, te onaj ko ima dugoročnu nadu. To su moja braća i prijatelji.
Prijatelji i neprijatelji šejtanovi su opisani i svima nam je jasno ko su oni. Razmislimo braćo, kojoj grupi pripadamo, ako smo u ovoj prvoj onda smo na pravom putu, Allahova milost je blizu, a neprijateljsko djelovanje daleko. A ako ne daj Bože pripadamo u ovu drugu skupinu, onda treba što prije da se pokajemo i vratimo na pravi put, jer sa šejtanovim drugovima je Allahova kazna i Njegova srdžba.

Između dunjaluka i ahireta

Uzvišeni Allah u suri Ez-Zumer kaže:
اللَّهُ يَتَوَفَّى الْأَنفُسَ حِينَ مَوْتِهَا وَالَّتِي لَمْ تَمُتْ فِي مَنَامِهَا فَيُمْسِكُ الَّتِي قَضَى عَلَيْهَا الْمَوْتَ وَيُرْسِلُ الْأُخْرَى إِلَى أَجَلٍ مُسَمًّى إِنَّ فِي ذَلِكَ لَآيَاتٍ لِّقَوْمٍ يَتَفَكَّرُونَ
“Allah uzima duše u času njihove smrti, a i onih koji spavaju, pa zadržava one kojima je odredio da umru, a ostavlja one druge do roka određenog. To su, zaista, dokazi za one koji razmišljaju.
Muhammed, a.s., je rekao:''Radite za ovaj svijet onoliko koliko ćete na njemu živjeti; radite za onaj svijet onoliko koliko ćete tamo ostati; za Allaha dž.š. koliko vam je potreban; za vatru pak koliko je možete trpjeti''.
U navedenom hadisu, Poslanik, a.s., slikovito je opisao dvije suprotnosti: ovaj i onaj svijet, odnosno dunjaluk i Ahiret. Ove dvije suprotnosti su riječima hadisa gotovo izjednačene u tom smislu da čovjek treba da i jednom i drugom svijetu pridaje važnost i značaj. Također, u Kur’anu se ove dvije riječi spominju kao dvije različitosti, kao dvije suprotnosti.
Zanimljiv je podatak da je u Posljednjoj Božijoj Objavi, Kur’anu Časnom, riječ dun’ja – ovaj svijet spomenuta na 115 mjesta, a i njena suprotnost, riječ Ahiret – onaj svijet, je spomenuta na isto toliko mjesta. Također, riječ hajat – život je spomenuta na 145 mjesta, isto koliko i riječ mevt – smrt. I iz ovog navedenog podatka uviđamo da dunjaluk i Ahiret stoje jedan naspram drugog, jednaki, ali i suprotni, baš kao život i smrt.
Ono što se riječima hadisa i ajetima Kur ana jasno podcrtava i naglašava je da ove dvije suprotnosti, iako stoje jedna naspram druge, nemaju istu vrijednost, jer prolazno nije Vječno, jer dunjaluk nije kraj puta našeg, već je Ahiret krajna stanica života našeg. Zbog toga i Poslanik, a.s., upozorava da se dunjalukom pozabavimo onoliko koliko mislimo na njemu ostati, a za Ahireta da radimo onoliko koliko planiramo tamo živjeti.
Među ljudima, Božijim stvorenjima, ima onih koji poriču život poslije smrti, koji su mišljenja da je život moguć samo ovdje, dok sa smrću sve prestaje da postoji, pa tako i živi insan smrću svojom nestaje. A mudri Lukman je savjetovao svoga sina riječima: - O sinko moj, ako ne vjeruješ u smrt, onda probaj da ne zaspiš, jer je san smrt tvoja; a ako ne vjerujes u proživljenje, probaj da se ne probudiš kad zaspiš, jer je ustajanje i buđenje iz sna proživljenje tvoje.
Ove Lukmanove riječi najbolje potvrđuju Poslanikove riječi koje glase da je san brat smrti.
I doista je san jedan vid smrti, ali one smrti iz koje se vraćamo u žive i nastavljamo da živimo svoj život.
Ahiret i dunjaluk se prepliću, život i smrt se smjenjuju, kad jedno prestane drugo nastane. Živi insan na dunjaluku svakodnevno bez duše ostaje, ona ga napušta i odlazi, Allah je sebi uzima. To se potvrđuje kur anskim ajetom u hutbi spomenutim da Allah uzima duše u času smrti, ali uzima duše i onih koji spavaju. Živi insan svakodnevno i svaku noć umire, ali biva i proživljen. Svakodnevno mu Bog dušu uzima, ali je natrag u tijelo ljudsko i vraća, sve do roka određenog. Svaka naša noć je smrt naša. I tako će se naš život i naša smrt stalno smjenjivati, kao dan i noć, kad jedno ode drugo dođe. Nikada dan ne može noć sustići, niti noć može danju biti, pa ni mi ne možemo biti budni dok spavamo, odnosno kad nam dušu Allah uzme, i sve dok nam je ne vrati probuditi se ne možemo.
Kako hadis navodi, kad edžel – čas određeni dođe i kad čovjek zauvijek zaspi i Allah mu dušu u času smrti uzme, ona ide na nebesa, vidi svoje mjesto u Džennetu ili Džehennemu i vraća se pored svoga tijela i ćefina da boravi u kaburu do Sudnjeg dana. Pošto se duša vrati do svog tijela, ona čuje odjek koraka ljudi koji odlaze s dženaze. Potom joj dođu dva meleka i počnu ispitivanje, započnu pitanja postavljati: - ko joj je bio Bog, Poslanik, vjera, kitab, Kaba, kakva su djela bila, te pitanja slična njima. Ko na pitanja ispravne odgovore dadne, pokaže mu se njegovo mjesto u Džennetu, kabur mu se proširi, miris džennetski kaburom zamiriše. Onom kod koga odgovori na pitanja meleka netačni budu, otvori se prozor džehennemski, u njemu on svoje mjesto ugleda, kabur se stijesni, smradom i vatrom iz Džehennema se napuni. Takvo stanje traje sve do Dana sudnjeg, do časa ustajanja iz kabura, kad će oni kojima boravak u kaburu bude ugodan vesela lica biti, dok će nesretnici iz kabura tužnih lica ustati.
A zar san nije sličan kaburu, ili kao što je to Poslanik rekao brat smrti?!
Dva čovjeka mogu mogu jedan pored drugog zaspati i snove sanjati; jedan lijepo sanjati i vedra lica se probuditi, dok drugi može strašne snove sanjati i tužnog lica se probuditi. A neki mogu kad zaspe u snu i preseliti, više se na Od dunjaluku ne probuditi. Zato nam Poslanik, a.s., savjetuje da pred spavanje učimo Kur an i dove, izgovaramo riječi istigfara i šehadeta, možda nam to budu posljednje dunjalučke riječi.
Po riječima hadisa, čije posljednje riječi budu kelimei-šehadet, taj će ući u Džennet.A prva stanica na Ahiretu do dolaska na konačno odredište Dženneta ili Džehennema je kabur, a kabur svačiji će se stijesniti ili proširiti, zavisno od djela. Koliko god on bio širok ili uzak, djela ljudska će ga učiniti prostranim ili tijesnim. Ništa drugo što se u njega ponese neće biti od koristi, osim dobrih djela.
Zato, braćo, dobro razmislimo, koliko djela imamo za ponijeti, vrijedi li se na dunjaluku zbog međe ili komada zemlje svađati, koliko će ti koristiti to parče zemlje , ako si ga drugom oteo, a već večeras možeš zaspati i nikad se ne probuditi, pa se vatrom džehenemskom zbog svojih nedjela zaodjenuti.

Najbolja opskrba je bogobojaznost

Kao što možemo i sami vidjeti svakim danom Zemlja sve više oživljava. Znakovi proljeća su vidljivi. Ona će se opet ukrasiti i ljude izgledom svojim zadiviti. Allah, dž.š., tim prizorima, smjenama godišnjih doba, oživljavanjem i umiranjem onoga što oko sebe vidimo opominje ljude i podstiče ih da razmisle i iskoriste život prije smrti.
Uzvišeni Allah u Kur,anu kaže:
إِنَّمَا مَثَلُ الْحَيَاةِ الدُّنْيَا كَمَاءٍ أَنزَلْنَاهُ مِنَ السَّمَاءِ فَاخْتَلَطَ بِهِ نَبَاتُ الْأَرْضِ مِمَّا يَأْكُلُ النَّاسُ وَالْأَنْعَامُ حَتَّىٰ إِذَا أَخَذَتِ الْأَرْضُ زُخْرُفَهَا وَازَّيَّنَتْ وَظَنَّ أَهْلُهَا أَنَّهُمْ قَادِرُونَ عَلَيْهَا أَتَاهَا أَمْرُنَا لَيْلًا أَوْ نَهَارًا فَجَعَلْنَاهَا حَصِيدًا كَأَن لَّمْ تَغْنَ بِالْأَمْسِ ۚ كَذَ‌ٰلِكَ نُفَصِّلُ الْآيَاتِ لِقَوْمٍ يَتَفَكَّرُونَ ﴿٢٤﴾
„Život na ovom svijetu je sličan bilju zemaljskom na koje Mi spustimo s neba kišu s kojom se ona izmiješa, kojim se onda hrane ljudi i stoka. Pa kad se Zemlja ukrasi svojim ruhom i okiti i kad stanovnici njezini pomisle da su oni toga gospodari, dođe zapovijed Naša, noću ili danju, i Mi to pokosimo, kao da prije ničega nije ni bilo. Eto, tako Mi potanko izlažemo dokaze narodu koji hoće da razmisli“./Junus, 24./
I Poslanik onim što je oko nas, što nikako ne možemo ne vidjeti opominje nas i na ništavnost dunjaluka i prolaznost dunjalučkog života ukazuje. On s.a.v.s., veli: „Primjer mene i onog s čim sam poslan je kao primjer kiše koja na Zemlju pane. Pa ima predjela zemlje koji kišu upiju i iz njih raznovrsno bilje iznikne. Ima i mjesta gdje se voda sakupi pa je ljudi piju. Ima i ogoljelih predjela koji kišu ne upiju i iz kojih ništa ne niče. To je primjer ljudi koji se koriste onim što sam donio i oni koji to ne vide i uputu od Allaha ne prihvataju“. /Muttefekun alejhi/.
Hazreti Alija, r.a., sa grupom prijatelja je pokraj mezarja Bekia u Medini naišao i rekao: „Esselamu alejkum o stanovnici kabura. Hoćete li da vam prenesem naše vijesti? Vaše kuće su nastanjene, vaše žene se poudale a muževi poženili. Vaš imetak je podijeljen. Ovo su naše vijesti, a koje su vaše vijesti?“. Okrenu se Alija prema prijateljima pa reče: „Tako mi Allaha da ih možemo čuti, čuli bi da govore:' Opskrbite se, a najbolja opskrba je takwaluk“.
Čovjek je takav da ga želja za dunjalukom obuzima sve dok mezar ne naseli. Uzvišeni kaže da to nije dobro i da ćemo sigurno saznati i da ćemo biti pitani za ugodan dunjalučki život.
To što će ljudi u mezaru saznati, vjernici kroz objavu i primjere koje Uzvišeni navodi te kroz hadise poslanikove nauče ovdje. Zbog toga su oni u velikoj prednosti. Dok su još živi ,svjesni su prolaznosti i varljivosti dunjalučke,te se spremaju za drugi ,vječni život. Dok, s druge strane, nevjernici žive samo za ovaj svijet, samo za prolazne slasti i užitke, a na drugom svijetu ih čeka vječna patnja.
Vjernik čita znakove i u svemu čuje jasnu opomenu opomenu. Čuje pozive da se opskrbi i za život u vječnosti pripremi.
Prva opskrba je Kelime i šehadet. Kad Poslanik govori o ograncima imana kaže da je LA ILAHE ILLELLAH najbolji. Namaz je druga opskrba. On je temelj vjere, ugovor između čovjeka i Stvoritelja. On je naše prvo pitanje na Ahiretu. Namaz je kako nas to uči Poslanik ključ dženneta. I post je opskrba. On je djelo koje Uzvišeni posebno nagrađuje. Sadaka je opskrba. Sadaka nas na dunjaluku štiti od zla a na ahiretu od vatre. Poslanik nas podstiče na sadaku znajući za njenu vrijednost pa nam veli da dijelimo makar pola hurme. Zbog toga ne smijemo zaboraviti našu obavezu da jedni druge pomažemo i podupiremo.
Zatim slijedi poslušnost roditeljima kao opskrba za drugi svijet. Džennet je pod majčinim nogama, a Poslanik opominje da je proklet onaj kod koga roditelji starost dožive a on kod njih ne zaradi džennet, propusti se opskrbiti za vječnost. Komšijska sloga i pomaganje je opskrba. Džibril je toliko Poslaniku govorio o važnosti komšije da je pomišljao da će se naslijeđivati.
Odgoj djece je opskrba za kabur i ahiret. Odgojena djeca će na mezar doći i fatihom nas obradovati. U namazu će, a i izvan njega dovu roditeljima činiti i tako im trajno dobro biti. Opskrbite se za ahiret tako što ćete djecu u mekteb slati i nad njihovim vjerskim odgojem bdjeti.
Enes, r.a., prenosi: „Umrla je žena koja je brala trunje po džamiji. Poslanik joj je klanjao dženazu i rekao:' Vidio sam je u džennetu zato što je brala trunje po džamiji“. Djelo koje je posebno važna opskrba za ahiret je rad za opće dobro. Rad u ime Allaha, dž.š., a za dobro svih i bolju budućnost.
Proljeće je i ono nam svojom pojavom pokazuje kako Allah mrtvo oživljava i nas na proživljenje podsjeća i na odgovornost opominje. Za kabur, za ahiret opskrbljujemo se i kad iz džamije izađemo i naše mahale i sokake od smeća očistimo.Oživljavanje bilja, proljeće dakle, moglo bi biti nama poticaj da u sebi oživimo spremnost da se opće dobro žrtvujemo i da ne očekujemo da sve što uradimo na dunjaluku naplatimo. Džamija u kojoj je spomenuta žena brala trunje je naša zajednička. Put u selu također je naš zajednički. Potok koji kroz njeg protiče, naš je zajednički. Popravljajući put, čisteći potok i rijeku opskrbljuješ se za ahiret. Šta je radila ona žena u džamiji? Radila je dobrovoljno i za ahiret zarađivala. Musliman ima dva razloga da za opće dobro radi, na dobrovoljni rad u svojoj zajednici opredijeli. Uljepšaće svoj dunjalučki život i kvalitetno se opskrbiti za ahiret.

Na zlo uzvrati dobrim...

Jedno društvo ili jedna sredina koja međusobne odnose zasniva na spletkama i koja na postojeće zlo uzvraća još većim zlom – to društvo je ogavno i mrsko,pokvareni i osuđeno na propast, a kako li je tek pokvarena ona duša koja se ne može smiriti sve dok na nečije zlo ne uzvrati istim ili još većim zlom.
Biti dobar prema onome ko je prema tebi dobar – to je mnogo lakše nego li biti dobar prema onome ko se loše odnosi prema tebi. Mnogo je teže održavati rodbinsku vezu sa onim ko je kida, ili oprostiti onome ko ti je nasilje učinio. Na sve navedeno se odnose Allahove dž.š., riječi:
ادْفَعْ بِالَّتِي هِيَ أَحْسَنُ السَّيِّئَةَ ۚ نَحْنُ أَعْلَمُ بِمَا يَصِفُونَ ﴿٩٦﴾
"Ti lijepim na zlo uzvrati; Mi dobro znamo šta oni iznose!" (el-Mu'minun, 96.)

Za pravog vjernika, čovjeka koji je spreman u ime Allah žrtvovati sve što je potrebno, ne predstavlja problem obračunati se sa svojom pohotom, sa zlom u sebi, kako bi svoju dušu očistio i kako bi iuz nje nestalo mržnje, oholosti i zavisti.Za takvoga neće predstavljati problem da nadvlada sitne ljudske porive i strasti, i takav će biti u stanju da drugima oprašta.


Od Huzejfe r.a., se bilježi da je Poslanik s.a.w.s., rekao: "Nemojte biti "el-'imme'ah" – da govorite: Ako su ljudi dobri i mi ćemo biti dobri, a ako su ljudi loši i mi ćemo biti loši! Pripremite sebe da budete dobri ako ljudi budu dobri, a ako oni budu loši – nemojte vi nasilje činiti!" (Sunen Tirmizi, br.207.)

Osman r.a., je rekao: "Ako ljudi budu dobri – budi i ti dobar zajedno s njima, a ako ljudi budu loši - ti se kloni njihovog šerra i zla!" (Buhari, br.690.)

Ako mi kao džematlije, kao ljudi koji klanjaju namaz, koji dolaze u džamiju i slušaju savjete budemo prvi tako postupali, i na uvredu ili provokaciju ne uzvratimo istom mjerom, nego uzvratimo dobrim postupkom – onda ćemo pokazati i ostalima da postupaju tako, jer bi se muslimani trebali takmičiti samo u hajratima i dobrim djelima a ne u zlu!

Allah dž.š., kaže:
وَلَا تَسْتَوِي الْحَسَنَةُ وَلَا السَّيِّئَةُ ۚ ادْفَعْ بِالَّتِي هِيَ أَحْسَنُ فَإِذَا الَّذِي بَيْنَكَ وَبَيْنَهُ عَدَاوَةٌ كَأَنَّهُ وَلِيٌّ حَمِيمٌ ﴿٣٤﴾ وَمَا يُلَقَّاهَا إِلَّا الَّذِينَ صَبَرُوا وَمَا يُلَقَّاهَا إِلَّا ذُو حَظٍّ عَظِيمٍ ﴿٣٥﴾
"Dobro i zlo nisu isto! Zlo dobrim uzvrati, pa će ti dušmanin tvoj odjednom prisni prijatelj postati! - To mogu postići samo strpljivi; to mogu postići samo vrlo srećni!" (Fussilet, 34-35.)

Ibnu Abbas r.a., u komentaru ovog ajeta kaže: "Uzvrati blagošću na neznanje s kojim se neznalica ponio prema tebi!" (Tefsirul-Kurtubi, 15/361.)

Od Ibnu Abbasa r.a., se bilježi da je rekao i sljedeće: "Muslimanima je naređeno da budu saburlije i strplji u trenucima srdžbe, da budu blagi u trenucima neznanja, da opraštaju prilikom nanošenja uvrede ili zla – ako tako budu postupali, Allah dž.š., će ih zaštiti od šejtana, neprijatelj će im postati pokoran, a nekada možda i prisan prijatelj!" (Fethul-Kadir, 4/517.)

Kada bi ljudi jedni drugima zlom uzvraćali na pretrpljeno zlo – hajr i dobro bi nestalo sa lica zemaljske kugle, i ljudi bi se našli u živome pijesku gdje niko od njih ne bi imao čvrsto tlo pod nogama!

Jedan ashab dolazi Poslaniku s.a.w.s., i žali se na svoju rodbinu, pa kaže: "Allahov Poslaniče, imam neke rođake, obilazim ih a oni mene ne, praštam im a oni mi čine nasilje, dobar sam prema njima a oni prema meni ne – hoćul' im uzvratiti istom mjerom kao i oni meni!? Poslanik s.a.w.s., mu reče: Ne! U tom slučaju će te ostaviti dobra djela svi! Prihvati se ti dobra i obilazi ih, i sve dok budeš takav imaćeš čuvara i pomagača od strane Allaha dž.š.!" (Musned Ahmed b. Hanbel, 2/208.)

Drugi ashab pita Poslanika s.a.w.s.: "Kada pored nekog čovjeka prođem – niti me svrati da jedem niti me ugošćava; kada bude prošao pored mene hoćul' mu uzvratiti istom mjerom? Poslanik s.a.w.s., mu reče: Ne! Svrati ga da jede!" (Sunen Tirmizi, br.1632.)

Dakle, opraštati drugima, nije lahka stvar; i, kao što Allah dž.š., kaže: "to mogu postići samo saburlije/strpljivi; to mogu postići samo vrlo srećni!"
Pa, ako želimo biti sretni trebamo biti spremni na činjenje dobra , na opraštanje drugima, da bi i nama bilo oprošteno.

Kako se ponašamo prema drugima

Allah dž.š. je stvorio čovjeka u najsavršenijem obliku i odlikovao ga nad svim ostalim stvorenjima. Meleki čine samo dobro, šejtan je oličenje zla, džina ima i dobrih i loših, a da bismo razumijeli ljudsku prirodu, potrebno je da shvatimo da su u čovjeku objedinjene osobine svih drugih stvorenja. Ima ljudi dobrih kao meleki, ima ih sa osobinama šejtana, u čovjeku su osobine divljih zvijeri ali ih ima i pitomih kao pitome životinje. Ako razmislimo o karakteru ljudi vidjet ćemo da imaju karakteristike zemlje od koje su stvoreni. Neko je nježan i mehak, neko je tvrd i grub, neko plemenit kao plemenita zemlja iz koje niče bilje a neko je škrt kao neplodna zemlja.
U hadisu koga bilježe Ebu Davud i Tirmizi Poslanik s.a.w.s kaže:
„Uzvišeni Allah je stvorio Adema od šake ilovače koju je uzeo sa čitave zemlje. Tako su sinovi Ademovi došli spram zemlje, pa među njima ima crvenih, bjelih, crnih, kao i onih koji su između toga, te jednostavnih, tužnih, pokvarenih i dobrih“.
Prema učenju Islama polazište svega kod čovjeka jeste vjera. O njoj se lahko govori ali se teško primjenjuje. Ljudi, na žalost, vjeruju u sve ostalo više nego u Gospodara koji ih je stvorio. Kada ima sudskih problema, čovjek tada najviše vjeruje advokatu a kada je bolestan najviše vjeruje ljekarima.
Ljudska raspoloženja u njihovim životima variraju između tuge i radosti, zdravlja i bolesti, bogatstva i neimaštine, staloženosti i uznemirenosti. Šta će biti na površini zavisi od čvrstine vjere u čovjeku koja ga uči da namrštenost treba zamijeniti sa osmjehom, srdžbu sa blagošću a škrtost sa darežljivošću.
Vjera Islam nas uči kako da se odnosimo prema drugima a u tome nam najbolje može poslužiti Poslanik a. s. kao primjer. On se je prema drugima odnosio tako lijepo da je osvojao njihova srca. On nije glumio ove osobine pred ljudima, a da bi, kada bi se osamio u svojoj kući, blagost pretvarao u srdžbu a nježnost u grubost. Svoj osmjeh upućen drugima, i blagost koja ga je krasila smatrao je ibadetom a nježnost i opraštanje smatrao je dobrim djelom.
Koliko danas ima supruga koje od drugih slušaju kako suu njihovi muževi dovbri, plemeniti, vedri idarežljivi, ali one od toga ništa kod njih nisu vidjele kod kuće, jer su oni u svojoj kući loše naravi, namršteni, proklinju i škrtare, grubi su i odbojni.
Juče je bio 8. Mart koji se obilježava kao dan žena. Stav islama je da žena kao supruga, sestra i majka, mora biti poštovana i imati puna prava tokom cijele godine, svaki dan joj se trebamo obraćati ljubazno i lijepim riječima, darivati je poklonima i dokazivati da smo dostojni insani kao sinovi ili kao muževi.Onaj ko obezbjeđuje svojoj djeci i supruzi imetak, hranu i piće nije time osvojio njihova srca već je zadovoljio njihove stomake.Lijepim ponašanjem, ljubaznošću i vedrinom pridobit ćemo srca svojih najbližih. Koliko god čovjek nastojao činiti dobra djela, ona mogu biti upropaštena ako je lošeg ahlaka i naravi. Muhammed a.s. u obavezama djeteta prema roditeljima izdvaja majku iznad oca, a u najbolje ljude ubraja one koji se najljepše ophode prema suprugama.
Svaka osoba bi se prema drugima trebala odnositi na osnovu toga da su oni ljudi a ne na osnovu njihova izgleda, imetka ili položaja.
Allah dž. š. jeste odlikovao čovjeka, međutim to čovjeku ne daje za pravo da ugnjetava ostala stvorenja. Allah dž. š. naglašava u Kur'anu tri principa koji, ako ih se insan pridržava, učinit će ga voljenim među ljudima.
وَأَحْسِنُوَاْ إِنَّ اللّهَ يُحِبُّ الْمُحْسِنِينَ
„I dobro činite – Allah, zaista, voli one koji dobra djela čine“ (Bekare 195)
Činiti dobro i starom i mladom, bogatom i siromašnom, uglednom i neuglednom, to je obaveza svakog vjernika.
فَاعْفُواْ وَاصْفَحُواْ
„Vi oprostite i preko toga pređite“ (Bekare 109)
وَقُولُواْ لِلنَّاسِ حُسْناً
„a ljudima lijepe riječi govorite“ (Bekare 83).
Čini mi se da sva tri navedena svojstva današnjem čovjeku fale i u tome treba tražiti uzrok poremećenih odnosa među ljudima.
Današnji odnosi među ljudima opterećeni su pretjeranim mješanjem u tuđu privatnost i tuđe stvari. Čovjek visokog morala borit će se sa sobom da se ne miješa u tuđe stvari, to je zamor na početku ali je odmor na kraju. U odnosu prema drugima treba izbaciti grubost a primjeniti blagost za koju Poslanik a. s. kaže:
“Uzvišeni Allah je blag i voli blagost. Daje za blagost ono što ne daje za okrutnost, niti za bilo koju drugu osobinu“. (Muslim)
Allahov poslanik a. s. je bio u stalnom kontaktu sa ljudima. Trpio je njihove uvrede, prema drugima je bio milostiv, sažaljiv, osjećajan i obraćao im se sa lijepim riječima. Suosjećao je sa siromaštvom siromašnog, s tugom žalosnog, bolešću bolesnog i s potrebom onoga koji je ima i rekao je:
„Ko ispunjava potrebe svoga brata, Allah će njegovim potrebama udovoljiti.“

Biti u skupini najboljih

Draga i poštovana braćo,Uzvišeni Allah u Kur'anu svrstava ljude u dvije skupine: -Ferikun fil dženneti ve ferikun fi sseir... –Jedna skupina će u džennet, a jedna u džehennem...
Danas ćemo reći nešto o tome kako se svrstati u grupu sretnika, kako postati skupina najboljih ljudi na zemlji?
Omer r.a. kaže: „Poslanik je upitao ashabe: „Znate li koji su najbolji sljedbenici vjere?“ prisutni rekoše: „Meleki“. „Tačno“:reče Poslanik, „ali oni drugačije ne mogu ni postupati“. Ashabi tada rekoše: „Vjerovjesnici i Božiji poslanici“. „Tačno, ali njih je Allah odabrao i trebaju biti takvi“: rekao je Poslanik. „Šehidi, o Božiji Poslaniče“: ponovo rekoše ashabi. „Ne, ne mislim ni na njih“ rekao je Poslanik, jer je to posebna kategorija ljudi. Nakon toga ashabi su zašutili a Poslanik reče: „Doći će ljudi poslije mene koji me neće vidjeti, ali će vjerovati i potvrđivati ono što sam donio (Islam). Imat će Knjigu napisanu i radit će po onome što u njoj piše. To su najbolji sljedbenici vjere“./Hakim/
Mnogo poslije Poslanika smo rođeni. Vidjeli ga nismo. Vjerujemo u ono što nam je donio. Imamo Knjigu i da bi bili najbolji sljedbenici njegovi trebamo raditi po Knjizi, po onome što u njoj piše. Nama je data prilika da se svrstamo u najbolje ljude od ummeta Poslanikova.
Uzvišeni Allah te, najbolje u Kur'anu opisuje:
كُنتُمْ خَيْرَ أُمَّةٍ أُخْرِجَتْ لِلنَّاسِ تَأْمُرُونَ بِالْمَعْرُوفِ وَتَنْهَوْنَ عَنِ الْمُنكَرِ وَتُؤْمِنُونَ بِاللَّهِ ۗ ...﴾
„Vi ste narod najbolji od svih koji se ikad pojavio, tražite da se čine dobra djela a od nevaljalih odvraćate i u Allaha vjerujete“./Ali Imran,110/.
Opisuje ih kao one koji čine dobro i naređuju ga i od zla su daleko i druge od njega udaljavaju.
Evo nam, braćo najboljeg recepta. Ako se želimo svrstati u najbolje sljedbenike Poslanikove, trebamo činiti dobro bez računa, bez očekivanja da nam neko na njemu zahvali. Činit dobro radi samog dobra očekujući samo od Svevišnjeg Gospodara nagradu.
Allah dž.š. nam je podario slobodu da bi mogli izabrati put dobra. Kur'an nas uči i podstiče da uvijek budemo na strani dobra kako bi dosegnuli nagradu najboljih u imanu. Da bi se svrstali u najbolje sljedbenike Poslanikove trebamo znati da je jedini razlog činjenja dobra Allah dž.š..
Pravi istinski Poslanikov s.a.w.s. sljedbenik, koji Knjigu ima i iz nje uči zna šta je dobro a šta zlo, svjestan je svojih dužnosti, a kad ih ne izvrši ili grijeh učini on sam sewbe kori, kaje se i popravlja svoje ponašanje.
Čovjek je najljepše stvorenje Božije koje se, ako ga Kur'an ne usmjerava, može pretvoriti u pravo čudovište. Prepun je dunjaluk primjera kakve sve zločine, razvrate i grijehe može učiniti čovjek ako se ne pridržava Kur'ana i ako se Boga ne boji.
Čovjek se rađa, a dobar ili zao kasnije postaje. Pravi insan postaje putem vjere, kroz namaz i druge obrede sazrijevanjem, odgojem a posebno samoodgojem. Da bi čovjek postao najbolji u imanu on se odgaja namazom, postom, zekatom, hadždžom. Odgaja se izgrađujući stav o životu i posjedujući cilj. On živi u skladu sa svojim uvjerenjima.
Nažalost mnogo ljudi imaju Knjigu koju nam je Poslanik ostavio ali nisu oni koje Poslanik u hadisu naziva najboljim. Nisu najbolji jer Knjigu samo imaju, a po njoj ne žive.
Pravi vjernik ne bježi od problema već im u susret ide svjestan da oslonivši se na Svemoćnog za svaki problem rješenje ima. On prihvata ljude i radi na bratimljenju među njima. Učvršćuje veze kroz džemat i kako to Poslanik naređuje, širi selam.
Poslanik kaže da ljudi najboljeg imana neće njega vidjeti, imat će Knjigu i po njoj živjeti. Zato brate,ako želiš biti baš taj, u imanu najbolji, tad znaj da Knjigu koju imaš, nije ti data uzalud. Poslanik ju je donio da bude tvoj putokaz i vodič u društvo najboljih.

Muhammed a.s., nas upućuje na međusobnu ljubav i bratstvo

Zajedništvo vjernika je najznačajnija promjena i tekovina koju je ostavio naš plemeniti Vjerovjesnik.Od zavađenih plemena,punih međusobne mržnje i ratova, izgradio je ummet zasnovan na vjeri u Allaha dž.š. i međusobnoj ljubavi.

Zbog toga Muhammed s.a.w.s i jeste milost svjetovima. ''Ve ma erselnake illa rahmeten lil alemin. - A tebe smo kao milost svjetovima poslali.“/al-Enbija,107/
Da je svjetovima poslan kao milost potvrđuju i predaje u kojima se govori da mu je kamenje selam nazivalo, deva mu se žalila radi pretovaranja a panj palme plakao kad je s njega prestao hutbu držati.
Irbad ibn Sarijje prenosi da je Poslanik rekao: „Ja sam Allahov rob i određen sam kao posljednji Poslanik dok je Adem još ležao u prašini prilikom stavaranja. To ću vam ovako pojasniti. 'Ja sam Ibrahimova, a.s., primljena dova.' Ibrahim, a.s., je gradeći Kabu učio dovu: „Gospodaru naš pošalji im poslanika, jednog od njih koji će im ajete Tvoje kazivati i Knjizi i mudrosti učiti i očistiti ih jer Ti si uistinu Silan i Mudar.“/Bekare,129./ „Isaova sam radosna vijest.“ Isa, a.s., je sinovima Israilovim donio vijest radosnu: „i donosim vam radosnu vijest o Poslaniku čije je ime Ahmed, koji će poslije mene doći.“/Saff, 6/
Ebu Hurejre, r.a., pripovijeda da je Poslanik rekao: „Svaki poslanik je imao primljenu dovu na ovom svijetu, a ja sam dovu ostavio kao šefa'at za moj ummet na Sudnjem danu.“
Ibn Abas, r.a., komentarišući ajet: „Gospodar tvoj će tebi sigurno dati pa ćeš zadovoljan biti.“/ed-Duha,5./, kaže da je poslanikovo zadovoljstvo koje mu je obećano u tome što će se za sljedbenike svoje moći zauzimati.
Među ajetima koje nam Poslanik donosi posebnu pažnju privlači ajet iz sure Hudžurat u kojem Stvoritelj veli: إِنَّمَا الْمُؤْمِنُونَ إِخْوَةٌ „Vjernici su braća.“ Bratstvo muslimanima donosi na oba svijeta korist. Na Dunjaluku ta se korist očituje kroz jedinstvo i džemat. Poslanik kaže: „Muslimani su u svojoj ljubavi, suosjećanju i samilosti poput jednog tijela. Kada se neki organ razboli ostatak tijela pati od nesanice i groznice.“/Buhari/.
Korist se ogleda i kroz međusobno upućivanje i savjetovanje jer ko je preči da te opomene od brata tvoga i čiju opomenu da uvažiš do bratovu jer je sigurno iskrena i dobronamjerna. Bratstvo i sloga muslimanima donosi napredak na svim poljima. Historija nas uči da podijeljena i posvađana društva, društva mržnje i netrpeljivosti neminovno nazaduju i gube orjentaciju i nužno potpadaju pod uticaj i vlast svojih neprijatelja. Ahiretska korist iz bratstva našeg je da nas ono spašava od strahota Sudnjega dana. Buhari bilježi da je Poslanik nabrajao sedam osoba koje će uživati hlad na Sudnjem danu kad drugog hlada ne bude i među njih sedam i „dvojica koji su se u ime Allaha voljeli.“
Ljubav među vjernicima donosi im nagradu opisanu u hadisu: „Nećete ući u Džennet dok ne budete vjerovali, a nećete vjerovati dok se ne budete voljeli. Hoćete li da vas uputim na nešto ako ga budete činili voljet ćete se: 'Širite selam međusobno'!“/Muslim/
Da bismo bili predmet poslanikove, na Ahiretu, dove okrenimo se jačanju naših veza. Poslanik nas uči kako da bratski živimo i tako na Dunjaluku kao društvo jačamo a na Ahiretu šefa'ata dostojni budemo.
Muhammed a.s. nam daje nekoliko jasnih smjernica kako ćemo postići njegov šefaat na S. danu.
1. Širiti međusobnu ljubav i poštovanje. Ebu Davud bilježi da Poslanik kaže: „Kad čovjek zavoli svoga brata neka mu to kaže.“ Tako će širiti ljubav među ummetom Pejgamberovim. Kada sretneš brata muslimana čini to s osmijehom na licu! Poslanik na to podstiče: „Kad se dva muslimana sretnu i rukuju, bit će im oprošteno prije nego se rastanu.“/Ibn Madže/.
2.Kad god ste u prilici darujte bratu muslimanu neku hediju, jer je to put učvršćenja ljubavi među vama. Poslanik kaže: „Razmjenjujte međusobno poklone, zavoljet ćete se.“/Taberani/.
3.Obilazite se i posjećujte. Ebu Hurejre, r.a., prenosi: „Kada neko obiđe bolesnika ili posjeti svoga brata muslimana melek mu uzvikne:'Da ti Allah da dobro i ovog i onog svijeta, da ti blagoslovi putovanje i da ti podari visok stepen u Džennetu.“/Tirmizi/.
4. Četvrti način širenja bratstva i ljubavi je kroz međusobno pomaganje. Ebu Hurejre, r.a., prenosi: „Ko od muslimana otkloni neku dunjalučku nevolju, Allah će od njega otkloniti nevolje ahiretske.“/Tirmizi/.
5.Sakrij mahanu svoga brata! Poslanik kaže: „Ko sakrije mahanu bratovu na ovom, Allah će sakriti njegove na onom svijetu.“/Tirmizi/.
Ovo je bilo samo nekoliko hadisa našeg Vjerovjesnika s.a.w.s ,koji nam pokazuju jasan put do međusobne sloge i ljubavi, a time i do postizanja njegovog šefa'ata na Sudnjem danu.

Muhammed a.s. i pravednost

Govorimo o pravednosti kroz primjer Muhammeda s.a.w.s. Muhammed, s.a.v.s., često jegovorio:-Ja sam čovjek poput vas.On zna da je privilegija najgrublji način nepravde. Zato se na veličanstven način odrekao svih prednosti svoje velike premoći. Nije želio da se razlikuje od drugih. On želi da bude kao prijatelj, kao drug, bez povlastica. U mnogim poslovima je fizički učestvovao, poput kopanja hendeka, sabiranja drva, krpljenja odjeće, loženja vatre, itd.
Pravda je Allahovo svojstvo, jer je Allah sebi zabranio nepravdu, pa je logično da i nama naređuje pravednost, posebno svom miljeniku Muhammedu, s.a.v.s.
Zato je čitav Poslanikov život bio je u znaku borbe protiv nepravde, oholosti i izrabljivanja drugih. On se bori protiv nepravde svake vrste: djelima, riječima, pa čak i mislima.
Prvi teški oblik nepravde je nepravda djelima.Uzvišeni kaže:
وَأَقْسِطُوا ۖ إِنَّ اللَّهَ يُحِبُّ الْمُقْسِطِينَ „I budite pravedni; Allah zaista pravedne voli.“
Jednom prilikom Resulullah, s.a.v.s., je upitao ashabe: „Znate li ko je muflis -bankrot? – 'To je onaj ko ostane bez novaca' – odgovoriše ashabi. – 'Bankrot u mom ummetu je onaj ko na Sudnji dan dođe sa namazom, postom i zekatom, ali se ispostavi da je taj čovjek psovao jednog, potvorio drugog, oštetio trećeg, prolio krv četvrtog, udario petog. Od prvog do posljednjeg, svi će uzeti od njegovih dobrih djela. Ako nestane dobrih djela, prije nego što oni svoj dug naplate, na njega će biti nabačeni njihovi grijesi i on će biti bačen u vatru.“
Resulullah nas uči da se grijesi u smislu tuđeg hakka (prava) ne opraštaju, osim poravnanja na Sudnjem danu. Tuđi hakkovi se ostavljaju i ne opraštaju, osim ako se te osobe halale na dunjaluku. To je navelo Resulullaha da pred samu smrt upita ashabe za halal i da vrati dug ako je kome ostao dužan, ili da lično vrati udarcem, ako je koga udario. Tako odlaze u Allahovu, dž.š., vječnost oni kojima se Allah smilovao i koji su ostali uzor drugima, kao naš najveći uzor Muhammed, s.a.v.s..
Drugi teški oblik nepravde je nepravda riječima. Allah, dž.š., naređuje da govorimo ono što je najlepše:
وَقُل لِّعِبَادِي يَقُولُوا الَّتِي هِيَ أَحْسَنُ ۚ إِنَّ الشَّيْطَانَ يَنزَغُ بَيْنَهُمْ ۚ إِنَّ الشَّيْطَانَ كَانَ لِلْإِنسَانِ عَدُوًّا مُّبِينًا
„Reci mojim robovima da govore samo lijepe riječi – jer bi šejtan mogao posijati neprijateljstvo među njima, šejtan je, doista, čovjekov otvoreni neprijatelj.“
Zbog jezika će ljudi najviše stradati i na ovom i na budućem svijetu. Resulullah se zato bori i primjerom i govorom, pa kaže: „Ko šuti, spasio se.“ Od Ebu Hurejrea se prenosi da je Božiji Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka govori dobro ili neka šuti! Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka lijepo postupa sa komšijom! Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka lijepo ugosti gosta!“ Hazreti Aiša je jedanput rekla za Safiju da je malog rasta pa ju je Poslanik upozorio da je ta riječ toliko opasna da kad bi pala u more zatrovala bi ga.
Čovjek može samo zbog jedne nepromišljene riječi otići na dno Džehennema. Kur'an nas uči da o zlu može govoriti samo onaj kome je nepravda učinjena. Zato je haram prenošenje tuđih riječi, a sve zbog istine, jer prenošenjem se gubi originalnost rečenog. U tom smislu Resulullah, s.a.v.s., nas uči da je nepravda lagati. Jednom su ashabi pitali Poslanika, s.a.v.s.: „Može li vjernik biti kukavica?' 'Može' – odgovorio je. 'Može li biti škrtac?' 'Može' – odgovorio je. 'Može li biti lažac?' 'Ne može' – odgovorio je Poslanik, s.a.v.s.“
Musliman, zaista, može imati raznih slabosti, ali ne smije lagati. Prenosi se kako je jedan beduin došao Poslaniku, s.a.v.s., i tražio od Poslanika izun da se prođe grijeha, ali samo jednog. Poslanik mu odobrava i kaže da samo ne laže. Beduin to s lahkoćom prihvata, ali nije shvatio kolika je mudrost u tome što mu je rekao. Beduin, poslije izvjesnog vremena, kad god bi htio učiniti neki grijeh sjetio bi se šta je obećao Resulullahu i tako je postepeno ostavio i druge grijehe, jer valjalo je Poslaniku, kad ga upita, reći istinu.
Poslanik nas uči da je pričanje istine o drugom, ustvari, ogovaranje, a da je laganje o drugom potvora i klevetanje. Ogovaranje poredi sa lešinom, a šta može više smrdjeti od lešine? Kada bi ogovaranje, laganje i prenošenje tuđih riječi smrdjelo, tek bi se tada vidjelo koliko je oko nas ružnog mirisa. Resulullah nas uči da ogavnost tog djela osjetimo našim srcima, snagom naše vjere. Većina to osjeti kad njih neko ogovara, ali kad oni koga ogovaraju tad ne osjećaju, kao da samo tuđe ogovaranje smrdi, a ne i njegovo. Jednom je Poslanik, s.a.v.s., naišao pored dva kabura i rekao: „Ova dvojica pate, a ne pate zbog nekog velikog grijeha. Jedan je prenosio tuđe riječi, a drugi se nije pazio mokraće.“
Vrhunac Poslanikove, s.a.v.s.,pravednosti je da se on bori i protiv loših misli o drugima. Iz mržnje i zavidnosti rađa se i neprijateljstvo, a Resulullah upravo želi da širi ljubav među ljudima. Enes ibn Malik, r.a., prenosi da je Božiji Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Nemojte se međusobno mrziti ni zavidjeti! Nemojte se razjedinjavati niti taboriti! Budite Allahovi robovi, braća! Muslimanu nije dozvoljeno da napusti svoga brata više od tri dana.“
Iz ovih nekoliko primjera vidima da je i naša obaveza čvrsto stati uz pravdu i čuvati se nepravde i prema sebi i prema drugima.

Muhammed a.s. i humanost

Govoriti o humanosti kroz primjer Allahovog Poslanika Muhammeda s.a.w.s.je, zapravo, veoma jednostavno.Na svakom koraku ćemo naći bilješke koje upućuju na svijetle primjere Poslanikove s.a.w.s humanosti.Ono o čemu trebamo mi razmišljati jeste pitanje koliko ti svijetli primjeri dolaze do naših srca, koliko smo mi spremni da ih prihvatimo i slijedimo.
On je nama uzor u svemu pa i u oblasti međuljudskih odnosa.Kad ga je neko upitao ko je Allahu najdraži, Alejhisselam je odgovorio: „Allahu je najdraži onaj ko najviše koristi ljudima...“
On neprestano podstiče na solidarnost i pomaganje drugima uzdiže na najviše mjesto među dobrim djelima. O tome veli: „Allah ima stvorenja koja je stvorio za potrebe ljudi kojima svijet pribjegava kad mu nešto zatreba. Ti su sigurni od Allahove kazne!“
Istinski čovjek i istinski vjernik je onaj koji drugome pritekne u pomoć. Alejhisselam o tome kaže: „Ko pomogne svome bratu da kod vladara ostvari svoje pravo i unese radost u svoj život ili olakša neku teškoću, Allah će njemu pomoći da prebrodi ćupriju na Sudnjem danu kad noge ne budu sigurne i podići će ga na visoke položaje u džennetu ....“
Muhammed, a.s., taj čovjekoljubivi i plemeniti čovjek, ljudima uklanja sve barijere s puta i otvara sva vrata da na njih izađu njihovi problemi i njihove nevolje. Alejhiselam se izuzetno brinuo za ljude, čak i na uštrb sebe i svoje porodice, sve da bi ljudima obezbijedio nešto od onoga što im je potrebno.
Njegov narod, koji je tada živio u Medini, nije imao dovoljno hrane i živio je oskudno, pa je njegova parola i pravilo bilo da on i njegova porodica, ako zatreba, budu prvi koji će ogladnjeli ukoliko ljude, eventualno, pogodi glad i da će biti posljednji koji će se najesti, tek pošto svi budu zadovoljeni. Bogatima je zabranjivao da zadržavaju ono što prelazi njihove potrebe i da gomilaju višak proizvoda. O tome nam Ebu Seid el-Hudri kaže: „Jednom smo putovali s Poslanikom, kad on reče: 'Ko ima višak jahalicu neka je da onome što nema. Ko ima viška hrane neka je da onome što nema... — Zatim je naveo razne vrste imovine, pa smo zaključili da niko nema pravo na višak, odnosno na ono što prelazi njegove potrebe.“
Poslanik i ovdje navodi veličanstven primjer kako bi ljudi, po njemu, trebali postupati: „Kad Ensarijama ponestane opskrbe u borbi ili se smanji opskrba njihovih porodica u Medini, oni sve što imaju skupe na jedno platno pa to, onda, jednom posudom podjednako podijele. Oni su moji i ja sam njihov...“
Poslanik je vodio računa da snaga imetka i bogatstva bude u službi ljudi. Zato je prema darežljivosti i davanju gajio simpatije, a stalno je napadao one koji škrtare i gomilaju. Svoje drugove jedanput je pitao: „Kome je imetak njegovog nasljednika draži od vlastitog imetka?“„Božji Poslaniče, nema niko da mu njegov imetak nije draži“, odgovoriše.„Njegov imetak je ono što ponudi, odnosno ono što potroši i podijeli, a imetak njegovog nasljednika je ono što ostavi, odnosno ono što sakupi i nagomila...“
U vezi s ovim Alejhisselam dalje kaže: „Nema dana u kome ljudi osvanu, a da se ne spuste dva meleka od kojih jedan moli: 'Bože, povećaj darežljivom... Upropasti škrtog...'“
Poslanik pravi jasnu usporedbu darežljivih i škrtih, pa veli:
„Darežljivi je blizu Allaha, blizu dženneta, blizu ljudi, daleko od vatre...“
„Škrt je daleko od Allaha, daleko od dženneta, daleko od ljudi, blizu vatre...“
Poslanik, dobročinitelj prema ljudima i pun brige za njih, naređuje nam da jedni drugima pružamo pomoć, onoliko koliko smo u stanju.Jednoga dana mu je došla jedna grupa ashaba žaleći se da nemaju imetka da dijele milostinju, a željeli bi da zadobiju nagradu onih koji dijele ... Tom prilikom rekoše Poslaniku: „Božji Poslaniče, odakle nam imetak za milostinju pa da dijelimo?“ Odgovorio je: „Dobro ima više vrata: slavljenje, hvaljenje i veličanje Allaha, naređivanje dobra, zabranjivanje poroka ...«Potom je dodao:„Da s puta ukloniš ono što smeta ...“„Da saopćiš gluhom...“„Da pokažeš put slijepom...“„Da uputiš onoga što pita kako će doći do onoga što mu treba.“„Da svojim nogama požuriš i pomogneš onoga ko traži pomoć, da snagom svoje mišice podnosiš potrebu slabog ...“
Razmislimo i o ovim riječima: „Da svojim nogama požuriš ii pomogneš onoga ko traži pomoć, da snagom svoje mišice podnosiš potrebu slabog.“ Sve su ovo tople i svijetle riječi. One odražavaju njegovu nepresušnu naklonost prema ljudima, iskazuju njegovu plemenitu želju da se ljudi međusobno pomažu i da jedni drugima čine dobra, da žive zajedno kao zidovi zgrade koji se naslanjaju jedan na drugi.
Divan li je Muhammed, a.s., .Čovjek plemenitog srca, ogromne ljubavi. On međuljudske odnose čisti od svih korova i njihovih uznemirajućih bodlji... On služenje ljudima diže na stepen obaveze koju ne može onemogućiti egoizam, deformisati prigovor, niti unakaziti oholost.
To je Poslanikov pravac. Srž njegovog djelovanja je molitva i pobožnost. Međutim, on pored toga izjavljuje da mu je nekoliko koraka koje napravi da pomogne čovjeku potrebnom pomoći draže i bolje, od osamljivanja mjesec dana u džamiji, gdje će noću klanjati, a danju postiti.
Draga braćo, često se pitamo zašto se međusobno muslimani mrze, zašto zavidimo svom bratu, zašto ne pomažemo onome kome je naša pomoć potrebna.Odgovor je jasan:-Zato što smo daleko od puta kojim je išao naš Vjerovjesnik,daleko od islamskog puta koji donosi samo dobro.Zato je naša obaveza razmisliti o nabrojanoim osobinama Allahovog vjerovjesnika, i usvojiti njegove preporuke koje smo danas čuli kako bi se i naše stanje popravilo, i kako bi bili bliže Allahovoj dž.š. milosti.

Muhammed a.s.

Muhammed a.s., je na najvišem stepenu morala. „VE INNEKE LE ALA HULUKIN AZIM“.. Takav, dostojan je da bude slijeđen od svih ljudi. On je „USVETUN HASENEH“ - najljepši primjer koji trebamo slijediti.
Ono što je u islamu definirano kao dobro bit će do kraja svijeta dobro, a što je definirano kao zlo takvo će ostati zauvijek. Nijedan islamski propis neće biti prevaziđen, pa ni bolji uzor od Pejgambera se neće niti može pojaviti. On je uzor svima i zauvijek. Allah, dž.š., je svakog poslanika istaknuo po nekoj osobini. U suri el-En'am nabrojao ih je osamnaest a potom poslaniku Muhammedu,a.s., naredio:
ۖ فَبِهُدَاهُمُ اقْتَدِهْ ۗ „Pa ti slijedi njihov Pravi put“. /el-En'am, 90./. Slijedi ono po čemu su se oni isticali! Po toj naredbi Poslanik je postupio. U sebi je sabrao svakodobro, ono najznačajnije što je svaki poslanik imao pri sebi. Kod Nuha, a.s., je prevladavala zahvalnost, kod Ibrahima, a.s., blagost, kod Ismaila, a.s., držanje date riječi, kod Ja'kuba i Ejjuba, a.s., strpljivost, kod Jusufa,a.s., neporočnost, kod Davuda, a.s., izvinjenje, kod Sulejmana, a.s., skromnost, kod Musaa, a.s., iskrenost a kod Isa, a.s., asketizam. Sve ove osobine, s obzirom da je on posljednji i svima poslan, našle su se kod njega. Neprilično je zato upirati pogled drugdje i u drugom mimo Muhammeda, a.s., uzor tražiti.
Zato trebamo učiti što više o Vjerovjesniku,s.a.w.s , njegovim osobinama i životu kako bi iste postale i naše osobine a naš život sličio njegovom jer mi smo njegovi sljedbenici.
Zahvalnost je krasila Poslanika. Iskazivao ju je i tako što je noći u ibadetu provodio. Kad mu hazreti Aiša, r.a., prigovori da pretjeruje jer njemu je oprošteno sve, on reče: „A zar da ne budem zahvalan rob svome Gospodaru“. Primjerom i savjetom uči nas da budemo zahvalni na svemu, a to su nebrojenne blagodati.
Blagost je krasila Poslanika. Allah, dž.š., ga upozorava da ne bude grub i da samo blagom riječju može doći do njihovih srca:
فَبِمَا رَحْمَةٍ مِّنَ اللَّهِ لِنتَ لَهُمْ ۖ وَلَوْ كُنتَ فَظًّا غَلِيظَ الْقَلْبِ لَانفَضُّوا مِنْ حَوْلِكَ ۖ ﴾
„Samo Allahovom milošću ti si blag prema njima, a da si osoran i grub razbjegli bi se iz tvoje blizine“. /Ali Imran, 159/.
Ešedžu ibn el Kajsu Poslanik veli: „Kod tebe su dvije osobine koje Allah voli, blagost i umjerenost“. /Muslim/. Ono što Allah voli treba krasiti i nas.
Zato u mjesecu Poslanikova a.s. rođenja čvrsto stanimo na stazu kojom je Miljenik Božiji išao i okitimo se blagošću.
Poslanik se držao date riječi. Svi znamo da je bio el – Emin. Nama donosi objavu u kojoj Svevišnji naređuje:
يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا اتَّقُوا اللَّهَ وَكُونُوا مَعَ الصَّادِقِينَ ﴿١١٩﴾
„O vjernici, bojte se Allaha i budite s onima koji su iskreni“./Tevbe, 119/.
Iskrenost je krasila Poslanika a.s. i njegove ashabe. Poslanik a.s. nas na to podstiče riječima: „Iskrenost vodi dobročinstvu, dobročinstvo u Džennet. Čovjek je na strani iskrenosti i biva kod Allaha upisan kao sidik (iskreni). Laž vodi u grijeh, grijeh u vatru. Čovjek je na strani laži te biva kod Allaha zabilježen kao lažac“./Muttefekun alejhi/.
Iskrenost je i naš put do Dženneta. Ona će nam donijeti dobro na oba svijeta. Na Dunjaluku ambijent poželjnog življenja jer društvo na povjerenju počiva a povjerenja bez držanja date riječi nema. Sljedeća osobina koja je krasila našeg Poslanika je strpljivost. Strpljivo je podnosio životne teškoće i iskušenja i strpljivo vodio svoju poslaničkom zadaću do potpunog uspjeha. Bez strpljivosti i takvog odnosa prema životu i njegovim izazovima nema uspjeha. Zato, Allah, dž.š., obećava za strpljivost nagradu veliku
إِنَّمَا يُوَفَّى الصَّابِرُونَ أَجْرَهُم بِغَيْرِ حِسَابٍ ﴿١٠﴾ „Oni koji budu strpljivi bit će bez računa nagrađeni“./ez- Zumer, 10/.
Sljedbenik Poslanikov je uvijek naoružan saburom. Poslanik kaže: „Čudan je vjernik, njemu je uvijek dobro, nikome nije tako, samo vjerniku. Ako ga zadesi sreća zahvaljuje pa mu bude dobro, a ako ga zadesi zlo osaburi pa mu bude dobro“./Muslim/.Usvojimo li od našeg uzora osobinu strpljivosti koju islam definira kao ustrajnost u dobru, bit ćemo na Ahiretu bez računa biti nagrađeni.
Poslanik je neporočan. Kao i drugi poslanici posjeduje svojstvo ISMET, bezgriješnost. Ipak on s.a.v.s., i po sedamdeset puta istigfar dnevno čini, dakle moli Allaha dž.š. da mu oprosti. Čini to kao uzor generacijama do Sudnjega dana. Zato svaki dan trebamo istigfarom svjedočiti da smo sljedbenici njegovi, kako bi se iskrenim pokajanjem-tewbom uvijek pod njegovu zastavu vraćali i njegovog šefa'ata dostojni bili.
Muhammeda, a.s., krasi skromnost. Skromnost je osobina vjernika, svugdje i uvijek. Vjerniku je Muhammed, a.s., uzor i on poput njega skromnošću plijeni i osvaja ljude. Naše sjećanje na Poslanika ne smije biti svedeno na dan ili mjesec mevluda. Naš život treba biti protkan Poslanikovim sunnetom. Ukoliko budemo slijedili njegov sunet bit ćemo nepogrješivim stazama koje vode do dženneta vođeni.

Rebiul evvel

Draga braćo i poštovane sestre, nastupio je mjesec Rebiul ewel, mjesec koji je u historiji obilježio dolazak posljednjeg Allahovog vjerovjesnika, Muhammeda s.a.w.s
Rebiul evvel nam donosi radost mevluda. U tom mjesecu obilježavajući Poslanikov rođendan razmišljamo o događajima koji su taj dan obilježili i porukama koje nam ti događaji šalju.
Poslanik se rodio dvanaestog Rebiul evvela petsto sedamdeset prve godine. Ta godina u udžbenicima historije zabilježena je kao godina slona. Naime te godine je Jemenski namjesnik Ebreha u gradu Sani sagradio veliku crkvu s namjerom da hodočašće ljudi odvrati od Kabe i usmjeri u Jemen. Krenuo je srušiti Kabu. Allah ju je odbranio. Ptice su porazile vojsku slonova, a u čast Poslanikovog rođenja. U momentu rađanja Poslanikova majka hazreti Amina je vidjela svjetlo koje je obasjalo Šam, današnju Siriju i tamošnje vladarske dvore. U Perziji se ugasila vatra koju su tamošnji vatropoklonici obožavali, a koja se hiljadu godina prije toga gasila nije. U Vizantiji su se srušili Kisrini dvorci. Poslanikovo rođenje je nagoviješteno događajima koji će nagovijestiti značajne promjene u Mekki, na Arabijskom poluotoku i u cijelom svijetu. Kaba, ne da će biti zaštićena od fizičkih nasrtaja već će biti od širka očišćena. Bit će vraćena tewhidu i postati i ostati orijentir čovječanstvu jer je Muhammed, a.s., čovječanstvu Poslanik.
Amina je vidjela svjetlo. Nur koji se širio, i kako ona veli obasjao dvorce Šama. Poslanik i donosi svjetlo. Uzvišeni kaže:
يَا أَيُّهَا النَّاسُ قَدْ جَاءَكُم بُرْهَانٌ مِّن رَّبِّكُمْ وَأَنزَلْنَا إِلَيْكُمْ نُورًا مُّبِينًا ﴿١٧٤﴾„O ljudi, dokaz vam je već stigao od Gospodara vašeg, i Mi vama objavljujemo jasnu svjetlost“./En-Nisa,174/.
Drugo ime Kur'ana je Nur, svjetlost. Svjetlost je tu, pustimo je da obasja naše živote, naše životne staze. Zašto živimo u mraku, kad nam je naš gospodar poslao svjetlost. Ako joj dozvolimo da uđe u naše živote i mi ćemo poput hazreti Amine moći vidjeti svjetlo, u budućnosti u daljini, a to svjetlo će biti naša djeca koju trebamo odgajati Kur'anom. Kroz školu i mekteb, kroz stabilnu porodicu, od sedme godine ih na namaz podsticati a od desete na namazu insistirati. Naše kuće mogu i trebaju biti ispunjene svjetlom jer muslimanske su to kuće. Poslanik nas uči da one kuće u kojima se klanja i Kur'an uči svijetle na zemlji kao zvijezde što svijetle na nebu.
Rebiul evvelsko svjetlo je snažno. Treba mu dopustiti da obasja naša srca i promijeni naše ponašanje, da nas usmjeri životu u slozi i međusobnom pomaganju. Iako je više od 1440 godina prošlo od dana kada je Amina svjetlo vidjela, svjetlo je jednako snažno.
Pred rođenjem mubarek djeteta vatropoklonici su bez božanstva ostali. Vatra se u Perziji ugasila. Vatrom se prijeti svakom ko istinu poriče i u grijeh srlja.
Kao što se ugasila vatropoklonička vatra,tako dolazak Muhammeda a.s. u naša srca treba da ugasi našu strast i pod kontrolu stavi naše prohtjeve kako ne bi u grijeh zagazili i u vatri se nastanili. Allah, dž.š., nas je razumom počastio i jedino nama slobodu dao.
Životinji On nagone drži pod kontrolom, a nas je zadužio da svoje pod kontrolu stavimo. Da bismo to mogli trebamo se svjetlom vjere obasjati i njenim obredima ojačati. Treba nam svjetlo namaza, posta, dijeljenja, da se vatri naših strasti suprostavimo. Jedino je čovjeku povjereno da sam svoje nagone i strasti kontrolira. Jedino je njemu i objava došla koju Allah naziva Svjetlom. Bez svjetla bi u tminu poroka otišao i u okove strasti čovjek bi se okovao.
U danu Poslanikova rođenja Kisrini dvorci su se u Vizantiji srušili. Oni su simbol lažne vrijednosti i prolazne moći. Pred istinom se laž ruši i nestaje. To i Allah,dž.š., kaže:
وَقُلْ جَاءَ الْحَقُّ وَزَهَقَ الْبَاطِلُ ۚ إِنَّ الْبَاطِلَ كَانَ زَهُوقًا ﴿٨١﴾
„I reci došla je istina a nestala laž, laž uistinu nestaje“./Isra,81./
Neka nas laž nikad ne fascinira ma kako moćno izgledala. Ko je mogao vjerovati da će se ugasiti moćna Perzija i srušiti velika Vizantija pred arapskim beduinima. Istinu ne može niko pobijediti jer je Allah istina. Ako budemo na strani istine Allah je s nama, a s kim je On, taj je nepobjediv jer On Uzvišeni obećava:
إِن يَنصُرْكُمُ اللَّهُ فَلَا غَالِبَ لَكُمْ ۖ وَإِن يَخْذُلْكُمْ فَمَن ذَا الَّذِي يَنصُرُكُم مِّن بَعْدِهِ ۗ وَعَلَى اللَّهِ فَلْيَتَوَكَّلِ الْمُؤْمِنُونَ ﴿١٦٠﴾
„Ako vas Allah pomogne niko vas neće moći pobijediti, a ako vas bez podrške ostavi, ko je taj ko vam osim Njega može pomoći? I samo u Allaha neka se pouzdaju vjernici“./Ali-Imran,160/.