Muhammed a.s. i pravednost

Govorimo o pravednosti kroz primjer Muhammeda s.a.w.s. Muhammed, s.a.v.s., često jegovorio:-Ja sam čovjek poput vas.On zna da je privilegija najgrublji način nepravde. Zato se na veličanstven način odrekao svih prednosti svoje velike premoći. Nije želio da se razlikuje od drugih. On želi da bude kao prijatelj, kao drug, bez povlastica. U mnogim poslovima je fizički učestvovao, poput kopanja hendeka, sabiranja drva, krpljenja odjeće, loženja vatre, itd.
Pravda je Allahovo svojstvo, jer je Allah sebi zabranio nepravdu, pa je logično da i nama naređuje pravednost, posebno svom miljeniku Muhammedu, s.a.v.s.
Zato je čitav Poslanikov život bio je u znaku borbe protiv nepravde, oholosti i izrabljivanja drugih. On se bori protiv nepravde svake vrste: djelima, riječima, pa čak i mislima.
Prvi teški oblik nepravde je nepravda djelima.Uzvišeni kaže:
وَأَقْسِطُوا ۖ إِنَّ اللَّهَ يُحِبُّ الْمُقْسِطِينَ „I budite pravedni; Allah zaista pravedne voli.“
Jednom prilikom Resulullah, s.a.v.s., je upitao ashabe: „Znate li ko je muflis -bankrot? – 'To je onaj ko ostane bez novaca' – odgovoriše ashabi. – 'Bankrot u mom ummetu je onaj ko na Sudnji dan dođe sa namazom, postom i zekatom, ali se ispostavi da je taj čovjek psovao jednog, potvorio drugog, oštetio trećeg, prolio krv četvrtog, udario petog. Od prvog do posljednjeg, svi će uzeti od njegovih dobrih djela. Ako nestane dobrih djela, prije nego što oni svoj dug naplate, na njega će biti nabačeni njihovi grijesi i on će biti bačen u vatru.“
Resulullah nas uči da se grijesi u smislu tuđeg hakka (prava) ne opraštaju, osim poravnanja na Sudnjem danu. Tuđi hakkovi se ostavljaju i ne opraštaju, osim ako se te osobe halale na dunjaluku. To je navelo Resulullaha da pred samu smrt upita ashabe za halal i da vrati dug ako je kome ostao dužan, ili da lično vrati udarcem, ako je koga udario. Tako odlaze u Allahovu, dž.š., vječnost oni kojima se Allah smilovao i koji su ostali uzor drugima, kao naš najveći uzor Muhammed, s.a.v.s..
Drugi teški oblik nepravde je nepravda riječima. Allah, dž.š., naređuje da govorimo ono što je najlepše:
وَقُل لِّعِبَادِي يَقُولُوا الَّتِي هِيَ أَحْسَنُ ۚ إِنَّ الشَّيْطَانَ يَنزَغُ بَيْنَهُمْ ۚ إِنَّ الشَّيْطَانَ كَانَ لِلْإِنسَانِ عَدُوًّا مُّبِينًا
„Reci mojim robovima da govore samo lijepe riječi – jer bi šejtan mogao posijati neprijateljstvo među njima, šejtan je, doista, čovjekov otvoreni neprijatelj.“
Zbog jezika će ljudi najviše stradati i na ovom i na budućem svijetu. Resulullah se zato bori i primjerom i govorom, pa kaže: „Ko šuti, spasio se.“ Od Ebu Hurejrea se prenosi da je Božiji Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka govori dobro ili neka šuti! Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka lijepo postupa sa komšijom! Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka lijepo ugosti gosta!“ Hazreti Aiša je jedanput rekla za Safiju da je malog rasta pa ju je Poslanik upozorio da je ta riječ toliko opasna da kad bi pala u more zatrovala bi ga.
Čovjek može samo zbog jedne nepromišljene riječi otići na dno Džehennema. Kur'an nas uči da o zlu može govoriti samo onaj kome je nepravda učinjena. Zato je haram prenošenje tuđih riječi, a sve zbog istine, jer prenošenjem se gubi originalnost rečenog. U tom smislu Resulullah, s.a.v.s., nas uči da je nepravda lagati. Jednom su ashabi pitali Poslanika, s.a.v.s.: „Može li vjernik biti kukavica?' 'Može' – odgovorio je. 'Može li biti škrtac?' 'Može' – odgovorio je. 'Može li biti lažac?' 'Ne može' – odgovorio je Poslanik, s.a.v.s.“
Musliman, zaista, može imati raznih slabosti, ali ne smije lagati. Prenosi se kako je jedan beduin došao Poslaniku, s.a.v.s., i tražio od Poslanika izun da se prođe grijeha, ali samo jednog. Poslanik mu odobrava i kaže da samo ne laže. Beduin to s lahkoćom prihvata, ali nije shvatio kolika je mudrost u tome što mu je rekao. Beduin, poslije izvjesnog vremena, kad god bi htio učiniti neki grijeh sjetio bi se šta je obećao Resulullahu i tako je postepeno ostavio i druge grijehe, jer valjalo je Poslaniku, kad ga upita, reći istinu.
Poslanik nas uči da je pričanje istine o drugom, ustvari, ogovaranje, a da je laganje o drugom potvora i klevetanje. Ogovaranje poredi sa lešinom, a šta može više smrdjeti od lešine? Kada bi ogovaranje, laganje i prenošenje tuđih riječi smrdjelo, tek bi se tada vidjelo koliko je oko nas ružnog mirisa. Resulullah nas uči da ogavnost tog djela osjetimo našim srcima, snagom naše vjere. Većina to osjeti kad njih neko ogovara, ali kad oni koga ogovaraju tad ne osjećaju, kao da samo tuđe ogovaranje smrdi, a ne i njegovo. Jednom je Poslanik, s.a.v.s., naišao pored dva kabura i rekao: „Ova dvojica pate, a ne pate zbog nekog velikog grijeha. Jedan je prenosio tuđe riječi, a drugi se nije pazio mokraće.“
Vrhunac Poslanikove, s.a.v.s.,pravednosti je da se on bori i protiv loših misli o drugima. Iz mržnje i zavidnosti rađa se i neprijateljstvo, a Resulullah upravo želi da širi ljubav među ljudima. Enes ibn Malik, r.a., prenosi da je Božiji Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Nemojte se međusobno mrziti ni zavidjeti! Nemojte se razjedinjavati niti taboriti! Budite Allahovi robovi, braća! Muslimanu nije dozvoljeno da napusti svoga brata više od tri dana.“
Iz ovih nekoliko primjera vidima da je i naša obaveza čvrsto stati uz pravdu i čuvati se nepravde i prema sebi i prema drugima.