Džamije- kuće ibadeta

Sedmoga maja 1993.god. srušena je Ferhadija džamija u Banjaluci kao i mnoge prije i na žalost mnoge džamije poslije nje. Broj srušenih džamija u proteklom ratu je 614, mesdžida 218. Rušiti Allahove dž.š. kuće je veliko nasilje i zločince koji to rade stići će sigurna kazna.
Allah dž.š. u Kur'anu kaže
„Ima li većeg nasilnika od onog koji brani da se u Allahovim kućama ime Njegovo spominje i koji radi na tome da se one poruše? Takvi bi trebalo da u njih samo sa strahom ulaze. Na ovom svijetu doživjeće sramotu, a na onom svijetu patnju veliku!“/Bekare,114/
Iz historije Islama znamo da je Poslanik naredio rušenje jedne džamije. Tu, čije je rušenje on s.a.v.s. naredio Uzvišeni Bog naziva mesdžidun dirar „džamija razdora“.
Poslaniku u vezi s njom stiže naredba „Nikad u njoj nemoj klanjati!Džamija čiji su temelji bogobojaznost preča je da se u njoj klanja jer u njoj su ljudi koji vole da se čiste a Allah voli one koji se čiste“./Tevbe,108/
Iz ovog posthidžretskog događaja učimo da džamija nije puka građevina, ona je ideja, džamija je način života. Tog sedmog maja devedeset treće srušena je zgrada ali živi ideja, jače i energičnije nego što je živjela do tog dana. Ferhadija i brojne porušene tad su u ljudskim srcima izgrađene. Danas 19 godina poslije osvježavamo svoje pamćenje, obnavljamo svoje znanje i sebi odgovaramo na pitanje: Šta je nama džamija?
Džamija je mjesto našeg okupljanja. U nju ulazimo kako bismo se jedni drugima približili i gradimo sebe kao džemat a iz nje izlazimo osnaženi, spremni graditi bolje društvo, sigurniji svijet. Poslanik nas je učio da je Allahova milost nad džematom i da svako ko se iz njeg izdvoji u vatru se izdvaja.
Muaz ibn Džebel, r.a., kaže:“Poslanik nam je govorio: Šejtan je čovjeku vuk, poput vuka koji vreba ovcu on uvijek dograbi onu koja se izdvojila, koja se od stada odvojila, koja stranja“. Još nam je rekao:“Nemojte strančariti, držite se džemata, uvijek budite na onoj strani gdje je većinsko mišljenje muslimana, držite se džamija“.
Zbog čega je Muhammed a.s. naredio da se ona, na temeljima licemjerstva u Medini izgrađena džamija sruši? Zato što džamija nije, ili je najmanje zgrada, ona je ideja i način života. Ona mora biti stožer našeg okupljanja.
U džamiju idemo oplemeniti sebe a iz džamije izlazimo kako bi bili svjetlo drugima. Džamija nas opominje, ne da nam da zaboravimo Gospodara kako ne bi bili od onih koji sebe zaborave. Kako nas sa svojih vitkih munara budi iz sna opomenom da je namaz bolji od spavanja tako nas uvijek iznova opominje pozivom da je namaz spas. A kad u džamiju uđemo spoznat ćemo da je namaz spas na oba svijeta. On nas na dunjaluku spašava od grijeha a na ahiretu od vatre. Namaz nam ne da da u zaborav padnemo.
Džamija se ne diči visokom munarom niti lijepim minberom. Njena dika su džematlije njene. Poslanikova džamija sagrađena u Medini bijaše skromna. Palminim granama i lišćem pokrivena ali svakog jutra ljudi koji su znali da je namaz bolji od spavanja punili su je. Na spas koji se zove Islam odazivali su se i iz te skromne Poslanikove džamije slabih zidova i nikakvog krova izlazili su ljudi koji su pronijeli svjetlo vjere na sve kontinente.
Danas je situacija mnogo drugačija. Grade se velelepne džamije, kinđure se i ukrašavaju ukrasima, ali su prazne. Nema najvažnijeg zbog čega džamija i postoji. To su džematlije, ljudi koji u nju dolaze radi namaza. Puste su nam džamije, a kad i dođemo jednom sedmično, mjesečno ili godišnje, gledamo da što prije pobjegnemo, često u džamiju dođemo, ne da se popravimo, ne zbog ibadeta, nego da na nekog istresemo frustracije i stresove nakupljene tokom sedmice, često se u i ispred džamije svađamo, međusobno vrijeđamo i sl.
Džamija ne služi da u njoj istresamo živce, nego da ibadet činimo, da se popravljamo i međusobno zbližujemo.Da vodimo brigu o svetosti prostora u kojem boravimo i da vodimo računa o tome da ćemo pred Uzvišenim svi biti pitani, koliko i kako smo u džamiju dolazili i kakvo mjesto je ona u našim životima zauzimala.
Hodža nije tu da nekog natjera u džamiju, niti se iko može opravdati time, on je samo tu da pozove i opominje, da predvodi namaz u džematu i sl., a tvoje je brate, i za to si ti odgovoran, i niko drugi, jesil došao na namaz u džamiju ili si ostao kod kuće, uprkos ezanu koji te pozivao.
To što je srušena Ferhadija i drugih 614 bosanskih džamija nije nikakav uspjeh zločinaca sve dok u nama živi džamija. Dok se u našim kućama radi sabaha pali svjetlo i razmotava sedžada. Sve dok u našim kućama živi tespih, u mektebima čuje graja djece, sve do tad džamija je živa. Onog časa kad nam san bude draži od namaza, kad ne bude svjetla u našim kućama, kad mektebi opuste a džamije se počnu dičiti munarom i minberom tad su nasilnici uspjeli i tad su džamije stvarno porušene ali ne njihovom, već rukama našeg nemara, zaborava i zablude.
Devetnaest godina nakon eksplozije koja je probudila banjalučane iz sna, opominjemo se tim događajem da ne padnemo u san i džamiju ne učinimo pustom i praznom.
__________________________________________

Svjedoci smo činjenice da su se danas mnogi Bošnjaci uveliko udaljili od džamije i u nju dolaze samo povremeno. Oni koji, ipak, imaju bar i najtanju vezu sa džamijom moraju znati kako i na koji način boraviti, te kako se ponašati u ovim Allahovim kućama.
Prije dolaska u džamiju moramo izvršiti neophodne pripreme, koje se prije svega odnose na našu čistoću. Jedan od bitnih uvjeta za klanjanje ali i za ulazak u džamiju jeste između ostalog i abdest. Uzvišeni Allah kaže:
“O vjernici, kad hoćete molitvu da obavite, lica svoja i ruke svoje do iza lakata operite – a dio glava svojih potarite – i noge svoje do iza članaka, a ako ste džunubi, onda se okupajte…” (El-Maide, 6.)
Sljedeći bitan uvjet je propisno oblačenje. Svjedoci smo da imamo pojedince koji ne vode računa o ovom uvjetu pa takvi dolaze i ulaze u džamije i u njima klanjaju. Često se ne vodi računa o čistoći odjeće.
Osim navedenih priprema treba naglasiti i neke koje nisu obavezne, ali su ipak preporučene od strane Allahovog Poslanika, a.s.
“Da se ne bojim da neću opteretiti svoje sljedbenike, strogo bi im naredio da prilikom svakog namaza očiste –operu svoje zube.” (Buhari, Muslim)
Posebno treba naglasiti i upozoriti one koji jedu luk, a onda staju u safove, te bihuzure klanjače pored sebe. I Allahov Poslanik, a.s. je upozorio na ovu negativnu pojavu pa u jednom hadisu kaže:
“Ko jede luka, saransaka ili prase, nek se ne približava našim džamijama i neka sjedi kod kuće.” (Muslim)
Suprotno ovoj negativnoj praksi, Muhammed a.s. nas savjetuje da se očistimo, lijepo obučemo i namirišemo kada idemo u džamiju, a posebno petkom radi džume namaza.
“Kupanje petkom dužnost je svakoj punoljetnoj osobi, pranje zuba i upotreba mirisa ukoliko ga ima.” (Buhari)
U džamiju ne treba previše žuriti, posebno ne trčati. Naravno, potrebno je na vrijeme krenuti na namaz u džematu, jer kako kaže.Poslanik, a.s. za raniji dolazak posebno na džumu-namaz nagrada je veća kod Allaha dž.š.
Ebu Katade r.a, kaže: Dok smo klanjali za Allahovim Poslanikom a.s. začuli smo graju nekih ljudi, pa ih je Vjerovjesnik a.s. nakon što smo klanjali, upitao: Šta vam je? Odgovorili su: Žurili smo na namaz! On im je, tada, rekao: “Nemojte tako raditi! Kada pristupate namazu, pristupajte mu smireno i dostojanstveno, pa ono što stignete za imamom klanjajte, a ono što vam je izamaklo nadoknadite!” (Buhari)
U džamiju ulazimo desnom, a izlazimo lijevom nogom. Iako nas je ovom podučio Vjerovjesnik a.s. mnogi o ovome ne vode računa. Aiša r.a. kaže:
Prije nego što sjednemo u džamiji sunnet je iz poštovanja prema džamiji klanjati dva rekata nafile tehijjetu-l-mesdžid. Izuzetak je ako smo u periodu kada je mekruh klanjati (tj. kad sunce izlazi, kada je na polovini neba i kada zalazi), ili ako već nastupa vrijeme redovnog namaza, ili ako smo ušli u džamiju, a već je počela hutba, jer je hutba farz a, farz je preči od nafile i suneta.
Trebamo obratiti pažnju da prilikom prolaska kroz džamiju ne gazimo druge, ne prelazimo preko njih ili razdvajamo druge da bi sebi našli mjesto. Također svaki razgovor za vrijeme hutbe je zabranjen.
U džamiji nema rezervacije mjesta što je opet bila dosta česta praksa kod nas ranije, te su pojedinci uzimali sebi za pravo da druge pomiču sa mjesta, iako su kasnije došli u džamiju.
Ibn Omer r.a. je rekao: „Poslanik a.s. je zabranio da čovjek digne svoga brata sa mjesta na kome on sjedi, a potom da on sjedne na to mjesto.“ (Buhari, Muslim)
Poslanik a.s. nas je učio da popunjavamo safove onako kako pristižemo u džamiju, te je jasno naglasio da je najvredniji za muškarce prvi saf, pa drugi, treći i tako redom. Neki pojedinci to ne znaju ili neće da znaju, te se guraju u zadnji saf, čime žele pripremiti što bolju poziciju za izlazak iz džamije. Također nas je Vjerovjesnik učio da se safovi formiraju iza imama sa sredine podjednako formirajući se na desnu i na lijevu stranu. Kada su pitanju safovi moramo doista više nego obično povesti računa da ih izravnamo i popunimo. Muhammed a.s. kaže:
“Uspostavite i poravnajte safove. Sastavite ramena i popunite praznine. Jer tako mi Onog u čijoj je Ruci moja duša, ja vidim kako šejtani ulaze u praznine safova kao da su sitne crne ovce” (Ibn Hibban)
Ono na što još treba obratiti posebno pažnju jeste da ne prolazimo ispred onih koji su u namazu ali u isto vrijeme treba povesti računa da ne počinjemo namaz na sredini džamije ili na prolazu kuda prolaze muktedije.
Ovo su bile samo neke bitne stvari na koje moramo obratiti pažnju kada je u pitanju naše ponašanje prilikom boravka u džamiji. Ovu hutbu završiću hadisom u kojem Poslanik a.s. govori o još nekim pojavama koje ne treba da se dešavaju u džamiji.
“Otklonite iz džamija malu djecu, lude osobe, kupoprodaju, svađe i rasprave, vršenje kazni, potezanje sablji i oružja…” (Ibn Madže)