Ljubav prema Allahu dž.š.

Prvi od znakova ljubavi prema Allahu jeste često spominjanje voljenog i ustrajnost u tome. Ko nešto voli često to spominje i srcem i dušom. Zbog toga je Allah Uzvišeni naredio Svojim robovima da Ga spominju u svim situacijama. Naredio im je da Ga spominju čak i kad su u najvećem strahu. Rekao je Uzvišeni:
„O vjernici, kada se sa kakvom skupinom sukobite postojani budite i Allaha spominjite da biste postigli ono što želite“ (El-Enfal, 45.)
Znak iskrene ljubavi jeste spominjanje Voljenog i u dobru i u zlu.
Ako čovjek istinski zavoli Svoga Gospodara onda će osjećati potrebu da Ga stalno spominje. Spominjanje (zikr) Uzvišenog Allaha jasan je znak da čovjek istinski voli Allaha dž.š. koji u Svojoj Knjizi veli:
„O vjernici, često Allaha spominjite, i ujutro i naveče Ga veličajte.“ (El-Ahzab, 41-42) (...)

Drugi znak ljubavi prema Stvoritelju jeste i pokoravanje Njegovim naredbama. Nije iskren onaj koji koji se suprotstavlja onome što od njega želi Gospodar njegov, jer da je u njegovom srcu iskrena ljubav, onda mu ne bi bilo teško ustati na sabah, nahraniti siromašnog, postiti i zekat davati.
Treći znak naše ljubavi prema Svemoćnom Gospodaru jeste i kroz slijeđenje našeg Vjerovjesnika jer je Uzvišeni Allah rekao:
„Reci: ’Ako Allaha volite, mene slijedite, pa će Allah vas voljeti i grijehe vam oprostiti, a Allah je Onaj Koji prašta i Samilostan je.“ (Alu ’Imran, 31.)
Uzvišeni je učinio slijeđenje Njegovog Poslanika uzrokom Njegove ljubavi, a da rob bude voljen od Allaha jeste Uzvišenije od naše ljubavi prema Njemu. Nije samo cilj da čovjek voli Allaha, već je poenta da tebe Allah zavoli.
Er-Razi je rekao: ’Onaj ko tvrdi da voli Allaha Uzvišenog, a ne čuva Njegove granice – nije iskren u svojoj ljubavi.’“ (Ibnu-l-Qajjim) (4)

Kada čovjek Allaha iskreno zavoli tada pokornost Njemu postaje hrana za vjerničko srce u kojoj osoba osjeća neopisivu slast. Baš onako kao što je rekao naš voljeni Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,: „Radost moga oka je namazu.“
Ovaj hadis nedvojbeno ukazuje na prisutnost velike sreće i slasti kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u izvršavanju namaza. Vjernik koji voli Allaha a želi da provjeri da li je njegova ljubav iskrena treba samo da upita svoje srce da li je ushićeno, sretno i da li osjeća slast prilikom izvršavanja propisanih ibadeta.

Nezamislivo je da srce voli a da ne želi da se susretne sa voljenim. Onaj ko voli Allaha dž.š. nestrpljivo čeka i čezne za susretom sa svojim Gospodarem. Ljubav i čežnja za susretom sa Uzvišenim Allahom znak je iskrene ljubavi koju potvrđuju riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: „Ko bude volio susret s Allahom i Allah će voljeti susret s njim.“ (Muttefekun alejhi)

Draga braćo, putevi Allahove milosti i Njegove ljubavi su otvoreni, i svako ima mogućnost do njih doći. Uzvišeni ne gleda ni u naš izgled, ni imetak ni porijeklo, nego samo u količinu naše bogobojaznosti , pokornosti i iskrenosti koju u ljubavi prema Njemu pokazujemo.

Znaci Allahove ljubavi

Jedno od Allahovih lijepih imena je i ime El-Veddud, Onaj koji je pun ljubavi i koji puno voli. Znajmo braćo da ima ljudi koji vole Allaha i koje On voli, ali ima i onih na koje se Allah srdi i na koje je ljut. Gdje se mi nalazimo? Kojoj grupi pripadamo?
Svi bi mi voljeli da budemo od onih koje Allah voli, a da li je to doista tako? Da li smo zaslužili Allahovu ljubav, i šta su znakovi Allahove ljubavi prema nama saznaćemo ako Bog da iz ovog teksta.
Poslušajmo iz sljedećeg hadisa kako izgleda Allahova ljubav prema nama, ali ujedno i kako Allah mrzi određene ljude.
Ebu Hurejre prenosi da je naš Poslanik a.s.,rekao: „Kada Allah zavoli čovjeka pozove Džibrila i kaže mu: „Allah je zavolio tog čovjeka pa ga i Ti voli“. Kad ga Džibril zavoli, pozvat će stanovnike neba, pa će im reći: „Doista je Allah zavolio tog čovjeka, pa ga volite i vi“. Kada ga zavole stanovnici neba, bude prihvaćen od stanovnika Zemlje (zavole ga). A kada Allah zamrzi nekoga pozove Džibrila te mu kaže: „Ja mrzim tog čovjeka pa ga mrzi i ti i Džibril ga zamrzi, zatim pozove stanovnike Nebesa dozivajući: „Allah mrzi tog čovjeka pa ga i vi mrzite“. Zatim ga i oni počnu mrziti te Allah dadne da bude omražen na Zemlji “. (Buhari i Muslim)
Jedan od znakova da nas Allah voli jeste da nas ljudi vole. Osoba koja je svima draga ili većini ljudi, osoba koju mnogi vole zbog njegove dobrote jeste zasigurno znak da ga i Allah voli. Osoba koja je omražena u društvu, koju mnogi izbjegavaju, koju ne žele u svom društvu, zasigurno nam pokazuje da ga ni Allah ne voli.
Onoga koga Allah voli on ga štiti od propasti ovog svijeta, štiti ga od slijepe ljubavi prema dunjaluku i pretjerane vezanosti za njega. Allahov Poslanik a.s., kaže: „Allah štiti Svoga roba, vjernika od dunjaluka, Svojom ljubavlju kao što i vi brinete za svoga bolesnika braneći ga i bojeći se za njega.“ (Hakim i Bejheki)
Velika je opasnost kome se dunjaluk otvara uprkos njegovom griješenju kao što ima ljudi koji se čak i hvališu govoreći: „Eto ja i ne klanjam, ne idem u džamiju, ne postim a vidi kako mi posao ide.“ Za takve Allah kaže:
فَلَمَّا نَسُوا مَا ذُكِّرُوا بِهِ فَتَحْنَا عَلَيْهِمْ أَبْوَابَ كُلِّ شَيْءٍ حَتَّىٰ إِذَا فَرِحُوا بِمَا أُوتُوا أَخَذْنَاهُم بَغْتَةً فَإِذَا هُم مُّبْلِسُونَ
„I kada bi zaboravili ono čime su opominjani, Mi bismo im kapije svega otvorili; a kad bi se onome što im je dato obradovali, iznenada bismo ih kaznili i oni bi odjednom svaku nadu izgubili.“ (El-Enam, 44)
Od znakova Allahove ljubavi prema nama jeste da nas Allah učini pobožnim da nam osladi iman, da nam omili islam i njegovo prakticiranje. Naš Poslanik alejhissalatu vesselam je govorio: „Allah daje ovaj svijet i onima koje voli kao i onima koje ne voli, a vjeru daje samo onima koje voli, pa onoga kome je data vjera njega je Allah zavolio.“ (Ahmed i Ebu Neim)
Ima ljudi koji kada začuju glas ezana kažu: Uh zar opet da se klanja. Ili kada se bliži ramazan bude mu u srcu teško jer se mora po čitav dan postiti. Ima ljudi kojima smeta poziv na udjeljivanje na Allahovom putu, ili poziv na davanje zekata. Šta to znači? On posti, ali mu Allah nije omilio post, on klanja ali mu namaz i dalje predstavlja samo obavezu a ne i odmor i olakšanje, on ponekad i da ali samom sebi prigovara. Ovako biva kada nema istinske ljubavi prema Allahu pa tako ni prema ibadetu.
Jedan od znakova Allahove ljubavi jeste da onoga koga Allah zavoli podari mu da razumije vjeru. Allah Uzvišeni kaže:
يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا إِن تَتَّقُوا اللَّهَ يَجْعَل لَّكُمْ فُرْقَانًا وَيُكَفِّرْ عَنكُمْ سَيِّئَاتِكُمْ وَيَغْفِرْ لَكُمْ وَاللَّهُ ذُو الْفَضْلِ الْعَظِيمِ ‌[٨-٢٩]„O vjernici, ako se budete Allaha bojali, On će vam sposobnost darovati pa ćete istinu od neistine moći rastaviti i preko ružnih postupaka vaših će preći i oprostiti vam. - A Allahova dobrota je neizmjerna.“ (El-Enfal, 29)
A naš Poslanik neka je na Njega mir i spas je rekao: „Onome kome Allah želi dobro pouči ga razumijevanju vjere.“
Braćo draga, nije dovoljno samo vjeru naučiti, bitno je vjeru razumiti. Nije dovoljno samo citirati ajete i hadise a ne znati ih objasniti i rastumačiti.
I za kraj da spomenemo još dva znaka onih koje Allah voli. Onoga koga Allah zavoli olakša mu da pred smrt učini još više dobrih djela i učini da njegova okolina bude sa njim zadovoljna. Poslanik a.s., je govorio da će se i vjernici i nevjernici kajati kada budu na Ahiretu. Nevjernici će se kajati kada vide kolika je Allahova milost i kakve je nagrade Allah pripremio svojim dobrim robovima i kakve ih ljepote i uživanja očekuju, vjernici kada vide koliko Allah obilno nagrađuje za dobra djela će zažaliti što nisu još više dobrih djela uradili.
I još jedan od znakova Allahove ljubavi jeste da onoga kog Allah zavoli doživi lijep završetak svog ovodunjalučkog života. Allah mu omogući da umre potpuno priseban, da umre u lijepom društvu, na mubarek mjestu, da mu posljednje riječi budu ešhedu en la ilahe illallah ve ešhedu enne muhammede abduhu ve resuluhu.
Braćo draga, onaj koji iskreno Allaha voli i njega Allah voli i zbog te ljubavi Allah mu daje svako dobro. Vjernik iako nekada prolazi kroz teške momente kroz razne musibete to ne znači da ga Allah ne voli, naprotiv, time Allah želi ponekad da iskuša njegovu ljubav, da iskuša njegov iman, a ponekad i da ga očisti od grijeha kako bi kada dođe na Sudnji dan ušao u Džennet bez polaganja računa, jer ga je Allah obračunao još na ovom svijetu.

Od Regaiba do Mi'radža

Poslanik s.a.w.s. bi na početku mjeseca Redžeba molio: „Allahu, daj nam bereket u Redžebu i Ša'banu i poživi nas do Ramazana.“
U Redžebu smo, svetom mjesecu koji je mjesec mira i blagostanja. Poslanik kaže da je to Allahov mjesec, a da je Ša'ban njegov, dok je Ramazan mjesec ummeta.
Redžeb je omeđen s dvije mubarek noći, Regaibom i Mi'radžom. Regaib je noć želja a Mi'radž noć uzdignuća, napredovanja i visokih počasti. Svako od nas ima mnogo želja, planova i ciljeva. Te želje su različite i svako od nas smatra da je njegova potreba najpreča.Uzvišeni Allah je taj kome se trebamo obraćati za ostvarivanje svojih želja i potreba.
Međutim zajednička želja svakog vjernika jeste i krajnji cilj kojem težimo, a to je džennet, sa svim počastima i stepenima.Allah dž.š., svakom čovjeku omogućava da ispuni želju za visokim stepenom na ahiretu. Omugaćava svakom čovjeku da se uzdigne u društvo poslanika, šehida i dobrih Božijih robova.
Prva stepenicai uslov napredovanja i ispunjavanja te želje jeste čista i iskrena vjera. Za vjernike Allah, dž.š., kaže: „Ono što žele vjernici će postići.“/Al-Mu'minun,1./.
Na visoke stepene se korača namazom, i to ne bilo kakvim namazom, već ponizno obavljenim. Uzvišeni vjernike opisuje kao:
„Oni koji namaz ponizno obavljaju.“Al-Mu'minun,2.
Taberani bilježi od Enesa r.a. da je Poslanik rekao: „Ko klanja namaz na vrijeme i upotpuni njegov abdest, zatim upotpuni kijam, skrušeno obavi ruku i sedždu izaći će iz namaza a namaz će biti potpuno bijel i reći će: 'Allah te sačuvao kao što si ti mene čuvao.' A ko klanja izvan namaskog vremena i ne vodi računa o abdestu, skrušenosti, rukuu i sedždi njegov namaz će biti potpuno mračan. Izaći će pred Boga i reći: 'Allah te zapostavio kao što si ti mene zapostavio. Zatim će namaz biti smotan poput ljudske odjeće i njime će se udariti po njegovom licu.“
Ko se ne odazove na namaski poziv on ide u drugom pravcu, u džehennemsku provaliju. Poslanik kaže: „Zaista Allah ima meleka koji prilikom svakog namaza zove: 'O ljudi, ustanite zbog vatre koju ste sami sebi naložili pa je ugasite.“/Taberani/.
U društvo na visoke stepene se korača kada prestanemo voditi tuđu brigu, i kada se vjernik okrene sebi, svojim problemima. Osobina je vjernikova, kako Uzvišeni opisuje Ono što ih se ne tiče izbjegavaju.“ -
U društvo, u džennetu nastanjenih čovjek ide kad je voljan drugima pomoći i nije mu stalo da otkriva tuđe propuste i mahane. Ne želi se naslađivati tuđom nevoljom i ne bavi se onim što ga se ne tiče. Poslanik kaže: „Blago onom ko je svjestan svojih nedostataka pa nema vremena baviti se tuđim.“/Tirmizi/.
Adijj ibn Hatim prenosi od Poslanikas.a.w.s da je rekao: „Svaki će od vas doći pred Gospodara i s Njim bez posrednika razgovarati. Okrenut će se desno i vidjeti šta je pripremio, i lijevo će se okrenuti i vidjeti šta je pripremio a kad pogleda ispred sebe vidjet će vatru. Zaštitite se od vatre makar sa pola hurme.“/Muttefekun alejhi/.
Staza ka onima na visoke stepene uzdignutim je staza čednosti, bračne vjernosti i čistoće. Vjernici su takvi. Svoje potrebe na halal način zadovoljavaju. „
Oni koji izvan tog okvira traže, oni u zlu sasvim pretjeruju“: kaže UzvišeniBog. Bez odgovornosti prema preuzetim obavezama i emanetu kojeg nosimo nije moguće ostvariti želju i uzdignuti se do džennetskih ljepota u društvo odabranih. Vjernik treba biti a vjernik je opisan kao:
-Onaj koji o povjerenim emanetima i obavezama brigu brine. AL-Mu'minun,8. Ebu Je'ala ibn Jesar kaže: „Čuo sam Poslanika da kaže: „Nema čovjeka koji je dobio povjerenje i preuzeo emanet brige o ljudima pa iznevjeri a da mu neće biti zabranjen džennet.“/Muttefekun alejhi/.
Vjernici koji namaz ponizno obavljaju, koji se na svoj odgoj i vlastite propuste usredotoče, koji milostinju udjeljuju, koji su čedni i vjerni i preuzete obaveze i emanete ispravno i pouzdano ispunjavaju oni će džennet dosegnuti i u njemu vječno boraviti. Redžeb je Allahov mjesec. Iskoristimo njegovu posebnost i krenimo na put vlastitog uzdignuća okitivši se osobinama vjernika jer samo će vjernici postići ono što žele.

Lohinja nakon dvadeset godina

19. maj se obilježava kao dan Mjesne zajednice Lohinja. Na taj datum prije dvadeset godina pali su prvi lohinjski šehidi.Radi opomene i podsjećanja svake godine Lohinjaci skromno obilježe ovaj dan. Prvo se okupe u džamiji na podne namazu, a nakon toga se prouči Ja-sin. Na spomen obilježjima sjetimo se šehida učenjem Fatihe i prigodnim riječima,,, da se ne zaboravi...Obiđemo mezarja naših šehida.
Ove godine je primijetno povećanje broja prisutnih, što je, naravno, za svaku pohvalu.Nadamo se da će nas svake godine biti sve više.
Mjesna zajednica se ove godine posebno potrudila, pa je poslije obilaska šehidskog mezarja upriličeno i druženje u Domu kulture uz kahvu, kolače i lijepu priču. Porodicama naših šehida uručene su i levhe sa posvetom.

                                   
 

    

Džamije- kuće ibadeta

Sedmoga maja 1993.god. srušena je Ferhadija džamija u Banjaluci kao i mnoge prije i na žalost mnoge džamije poslije nje. Broj srušenih džamija u proteklom ratu je 614, mesdžida 218. Rušiti Allahove dž.š. kuće je veliko nasilje i zločince koji to rade stići će sigurna kazna.
Allah dž.š. u Kur'anu kaže
„Ima li većeg nasilnika od onog koji brani da se u Allahovim kućama ime Njegovo spominje i koji radi na tome da se one poruše? Takvi bi trebalo da u njih samo sa strahom ulaze. Na ovom svijetu doživjeće sramotu, a na onom svijetu patnju veliku!“/Bekare,114/
Iz historije Islama znamo da je Poslanik naredio rušenje jedne džamije. Tu, čije je rušenje on s.a.v.s. naredio Uzvišeni Bog naziva mesdžidun dirar „džamija razdora“.
Poslaniku u vezi s njom stiže naredba „Nikad u njoj nemoj klanjati!Džamija čiji su temelji bogobojaznost preča je da se u njoj klanja jer u njoj su ljudi koji vole da se čiste a Allah voli one koji se čiste“./Tevbe,108/
Iz ovog posthidžretskog događaja učimo da džamija nije puka građevina, ona je ideja, džamija je način života. Tog sedmog maja devedeset treće srušena je zgrada ali živi ideja, jače i energičnije nego što je živjela do tog dana. Ferhadija i brojne porušene tad su u ljudskim srcima izgrađene. Danas 19 godina poslije osvježavamo svoje pamćenje, obnavljamo svoje znanje i sebi odgovaramo na pitanje: Šta je nama džamija?
Džamija je mjesto našeg okupljanja. U nju ulazimo kako bismo se jedni drugima približili i gradimo sebe kao džemat a iz nje izlazimo osnaženi, spremni graditi bolje društvo, sigurniji svijet. Poslanik nas je učio da je Allahova milost nad džematom i da svako ko se iz njeg izdvoji u vatru se izdvaja.
Muaz ibn Džebel, r.a., kaže:“Poslanik nam je govorio: Šejtan je čovjeku vuk, poput vuka koji vreba ovcu on uvijek dograbi onu koja se izdvojila, koja se od stada odvojila, koja stranja“. Još nam je rekao:“Nemojte strančariti, držite se džemata, uvijek budite na onoj strani gdje je većinsko mišljenje muslimana, držite se džamija“.
Zbog čega je Muhammed a.s. naredio da se ona, na temeljima licemjerstva u Medini izgrađena džamija sruši? Zato što džamija nije, ili je najmanje zgrada, ona je ideja i način života. Ona mora biti stožer našeg okupljanja.
U džamiju idemo oplemeniti sebe a iz džamije izlazimo kako bi bili svjetlo drugima. Džamija nas opominje, ne da nam da zaboravimo Gospodara kako ne bi bili od onih koji sebe zaborave. Kako nas sa svojih vitkih munara budi iz sna opomenom da je namaz bolji od spavanja tako nas uvijek iznova opominje pozivom da je namaz spas. A kad u džamiju uđemo spoznat ćemo da je namaz spas na oba svijeta. On nas na dunjaluku spašava od grijeha a na ahiretu od vatre. Namaz nam ne da da u zaborav padnemo.
Džamija se ne diči visokom munarom niti lijepim minberom. Njena dika su džematlije njene. Poslanikova džamija sagrađena u Medini bijaše skromna. Palminim granama i lišćem pokrivena ali svakog jutra ljudi koji su znali da je namaz bolji od spavanja punili su je. Na spas koji se zove Islam odazivali su se i iz te skromne Poslanikove džamije slabih zidova i nikakvog krova izlazili su ljudi koji su pronijeli svjetlo vjere na sve kontinente.
Danas je situacija mnogo drugačija. Grade se velelepne džamije, kinđure se i ukrašavaju ukrasima, ali su prazne. Nema najvažnijeg zbog čega džamija i postoji. To su džematlije, ljudi koji u nju dolaze radi namaza. Puste su nam džamije, a kad i dođemo jednom sedmično, mjesečno ili godišnje, gledamo da što prije pobjegnemo, često u džamiju dođemo, ne da se popravimo, ne zbog ibadeta, nego da na nekog istresemo frustracije i stresove nakupljene tokom sedmice, često se u i ispred džamije svađamo, međusobno vrijeđamo i sl.
Džamija ne služi da u njoj istresamo živce, nego da ibadet činimo, da se popravljamo i međusobno zbližujemo.Da vodimo brigu o svetosti prostora u kojem boravimo i da vodimo računa o tome da ćemo pred Uzvišenim svi biti pitani, koliko i kako smo u džamiju dolazili i kakvo mjesto je ona u našim životima zauzimala.
Hodža nije tu da nekog natjera u džamiju, niti se iko može opravdati time, on je samo tu da pozove i opominje, da predvodi namaz u džematu i sl., a tvoje je brate, i za to si ti odgovoran, i niko drugi, jesil došao na namaz u džamiju ili si ostao kod kuće, uprkos ezanu koji te pozivao.
To što je srušena Ferhadija i drugih 614 bosanskih džamija nije nikakav uspjeh zločinaca sve dok u nama živi džamija. Dok se u našim kućama radi sabaha pali svjetlo i razmotava sedžada. Sve dok u našim kućama živi tespih, u mektebima čuje graja djece, sve do tad džamija je živa. Onog časa kad nam san bude draži od namaza, kad ne bude svjetla u našim kućama, kad mektebi opuste a džamije se počnu dičiti munarom i minberom tad su nasilnici uspjeli i tad su džamije stvarno porušene ali ne njihovom, već rukama našeg nemara, zaborava i zablude.
Devetnaest godina nakon eksplozije koja je probudila banjalučane iz sna, opominjemo se tim događajem da ne padnemo u san i džamiju ne učinimo pustom i praznom.
__________________________________________

Svjedoci smo činjenice da su se danas mnogi Bošnjaci uveliko udaljili od džamije i u nju dolaze samo povremeno. Oni koji, ipak, imaju bar i najtanju vezu sa džamijom moraju znati kako i na koji način boraviti, te kako se ponašati u ovim Allahovim kućama.
Prije dolaska u džamiju moramo izvršiti neophodne pripreme, koje se prije svega odnose na našu čistoću. Jedan od bitnih uvjeta za klanjanje ali i za ulazak u džamiju jeste između ostalog i abdest. Uzvišeni Allah kaže:
“O vjernici, kad hoćete molitvu da obavite, lica svoja i ruke svoje do iza lakata operite – a dio glava svojih potarite – i noge svoje do iza članaka, a ako ste džunubi, onda se okupajte…” (El-Maide, 6.)
Sljedeći bitan uvjet je propisno oblačenje. Svjedoci smo da imamo pojedince koji ne vode računa o ovom uvjetu pa takvi dolaze i ulaze u džamije i u njima klanjaju. Često se ne vodi računa o čistoći odjeće.
Osim navedenih priprema treba naglasiti i neke koje nisu obavezne, ali su ipak preporučene od strane Allahovog Poslanika, a.s.
“Da se ne bojim da neću opteretiti svoje sljedbenike, strogo bi im naredio da prilikom svakog namaza očiste –operu svoje zube.” (Buhari, Muslim)
Posebno treba naglasiti i upozoriti one koji jedu luk, a onda staju u safove, te bihuzure klanjače pored sebe. I Allahov Poslanik, a.s. je upozorio na ovu negativnu pojavu pa u jednom hadisu kaže:
“Ko jede luka, saransaka ili prase, nek se ne približava našim džamijama i neka sjedi kod kuće.” (Muslim)
Suprotno ovoj negativnoj praksi, Muhammed a.s. nas savjetuje da se očistimo, lijepo obučemo i namirišemo kada idemo u džamiju, a posebno petkom radi džume namaza.
“Kupanje petkom dužnost je svakoj punoljetnoj osobi, pranje zuba i upotreba mirisa ukoliko ga ima.” (Buhari)
U džamiju ne treba previše žuriti, posebno ne trčati. Naravno, potrebno je na vrijeme krenuti na namaz u džematu, jer kako kaže.Poslanik, a.s. za raniji dolazak posebno na džumu-namaz nagrada je veća kod Allaha dž.š.
Ebu Katade r.a, kaže: Dok smo klanjali za Allahovim Poslanikom a.s. začuli smo graju nekih ljudi, pa ih je Vjerovjesnik a.s. nakon što smo klanjali, upitao: Šta vam je? Odgovorili su: Žurili smo na namaz! On im je, tada, rekao: “Nemojte tako raditi! Kada pristupate namazu, pristupajte mu smireno i dostojanstveno, pa ono što stignete za imamom klanjajte, a ono što vam je izamaklo nadoknadite!” (Buhari)
U džamiju ulazimo desnom, a izlazimo lijevom nogom. Iako nas je ovom podučio Vjerovjesnik a.s. mnogi o ovome ne vode računa. Aiša r.a. kaže:
Prije nego što sjednemo u džamiji sunnet je iz poštovanja prema džamiji klanjati dva rekata nafile tehijjetu-l-mesdžid. Izuzetak je ako smo u periodu kada je mekruh klanjati (tj. kad sunce izlazi, kada je na polovini neba i kada zalazi), ili ako već nastupa vrijeme redovnog namaza, ili ako smo ušli u džamiju, a već je počela hutba, jer je hutba farz a, farz je preči od nafile i suneta.
Trebamo obratiti pažnju da prilikom prolaska kroz džamiju ne gazimo druge, ne prelazimo preko njih ili razdvajamo druge da bi sebi našli mjesto. Također svaki razgovor za vrijeme hutbe je zabranjen.
U džamiji nema rezervacije mjesta što je opet bila dosta česta praksa kod nas ranije, te su pojedinci uzimali sebi za pravo da druge pomiču sa mjesta, iako su kasnije došli u džamiju.
Ibn Omer r.a. je rekao: „Poslanik a.s. je zabranio da čovjek digne svoga brata sa mjesta na kome on sjedi, a potom da on sjedne na to mjesto.“ (Buhari, Muslim)
Poslanik a.s. nas je učio da popunjavamo safove onako kako pristižemo u džamiju, te je jasno naglasio da je najvredniji za muškarce prvi saf, pa drugi, treći i tako redom. Neki pojedinci to ne znaju ili neće da znaju, te se guraju u zadnji saf, čime žele pripremiti što bolju poziciju za izlazak iz džamije. Također nas je Vjerovjesnik učio da se safovi formiraju iza imama sa sredine podjednako formirajući se na desnu i na lijevu stranu. Kada su pitanju safovi moramo doista više nego obično povesti računa da ih izravnamo i popunimo. Muhammed a.s. kaže:
“Uspostavite i poravnajte safove. Sastavite ramena i popunite praznine. Jer tako mi Onog u čijoj je Ruci moja duša, ja vidim kako šejtani ulaze u praznine safova kao da su sitne crne ovce” (Ibn Hibban)
Ono na što još treba obratiti posebno pažnju jeste da ne prolazimo ispred onih koji su u namazu ali u isto vrijeme treba povesti računa da ne počinjemo namaz na sredini džamije ili na prolazu kuda prolaze muktedije.
Ovo su bile samo neke bitne stvari na koje moramo obratiti pažnju kada je u pitanju naše ponašanje prilikom boravka u džamiji. Ovu hutbu završiću hadisom u kojem Poslanik a.s. govori o još nekim pojavama koje ne treba da se dešavaju u džamiji.
“Otklonite iz džamija malu djecu, lude osobe, kupoprodaju, svađe i rasprave, vršenje kazni, potezanje sablji i oružja…” (Ibn Madže)

Čišćenje mezarja Meraje

Danas su polaznici mekteba Lohinja bili u posjeti Pribavi.Prvo su pristupili čišćenju mezarja Meraje , a poslije toga zajedno sa djecom iz Pribave u haremu Pribavske džamije imali su priliku prisustvovati predstavi o ekologiji i brizi za zdravu čovjekovu okolinu.

Put sreće ili put propasti

Dva su puta na dunjaluku i dva mjesta gdje se dunjalučki putevi na ahiretu završavaju. Jedan od njih je pravi put, put čiji cilj i krajnja odrednica je džennet.Drugi opet je stramputica čiji je završetak nesreća, propast i Džehenem. Pravi put ima mnogo prepreka dok je stranputica lakši put, put bezbrižnosti, užitka, strasti. Međutim, pust s preprekama vodi sreći, a stranputica gubitku. Ebu Hurejre r.a prenosi da je poslanik rekao: „Kada je Uzvišeni Bog stvorio Džennet poslao je Džibrila da vidi kako Džennet izgleda. Kad Džibril vidje reče: E moj Gospodaru tako mi Tvoje veličine niko ko bude čuo, samo čuo za Džennet neće biti a da neće željeti u njega ući, a onda mu Uzvišeni Bog pokaza prepreke na putu do Dženneta pa Džibril reče: Gospodaru bojim se da niko u Džennet naće ući. Kad Uzvišeni stvori Džehenem posla Džibrila da vidi kako Džehenem izgleda, pa kad ga vidje reče: Tako mi tvoje slave i veličine Gospodaru, ko samo bude čuo za Džehenem nastojaće od njega biti daleko, ali kad mu Bog pokaza put koji vodi do Džehenema poboja se. Strah me je Gospodaru da će svi ljudi u Džehenemu završiti“. Kakve je to puteve Džibril vidio. Put do dženneta je ispunjem trudom, zalaganjem, strpljivošću i odricanjem, a put do džehennema je prekriven lumpovanjem, uživanjem i provodom. Zbog toga se Džibril boji za nas, strah ga je da će nas užici i provod na dunjaluku sve odvesti u džehennem. Put do Dženneta omeđen je ogradom. Ta ograda nas sprečava da padnemo u ponor i propast. To su granice koje je Uzvišeni Allah iz svoje milosti postavio ljudima da bi lakše prošli trnoviti dunjalučki put. Propisi, obredi od Gospodara ljudima naređenim ograda su njegova. To su granice koje ne smijemo kršiti. Uzvišeni Allah u Kur'anu upozorava na ove ograde pa kaže: ''To su Allahove granice, pa im se ne približavajte'' A na drugom mjestu kaže: To su Allahovi propisi. Onaj koji Allahove propise krši – sam sebi nepravdu čini. Jedan je beduin došao poslaniku i rekao: Poslaniče reci mi koje je to djelo koje budem li ga činio ući ću u Džennet. Poslanik kaže: „Obožavaj samo Allaha dž.š., nikad ni u čemu mu nikoga ravnim ne smatraj, klanjaj namaz, daji zekat i posti ramazan“. Tako mi Boga-reče beduin-ništa neću na ovo dadati i oduzeti a poslanik kaže: „Ako želite vidjeti sretnika koji će u Džennet ući u ovog beduina gledajte“. Ubadet ubn Samit r.a. veli: „Bio sam prisutan kad je poslanik Muhamed a.s. grupi ashaba rekao: „Obećajte mi da nećete Allahu nikoga ravnim smatrati, da nećete krasti, da nećete bludničiti, da nećete svoju djecu ubijati, da nećete nikog krivo optuživati, da nećete klevetati i da ćete u granicama svojih mogućnosti za dobro se boriti. Ako mi obećate i obećanje ispunite Allah dž.š. će vas nagraditi a ako obećanje ne ispunite još na ovom svijetu će vas kazniti“. Put do Dženneta preprekama je ispriječan. Da bi čovjek stigao u Džennet mora prepreke savladati. Vjernik će prepreke savladati jer vjera je njegovo najjače oružje. Širk je najveća prepreka. Božiji poslanik se za nas najviše bojao maloga širka tj. da ćemo djela činiti radi ljudi a ne radi Boga, bilo ga je strah da ćemo činiti dobro, kako bismo mi rekli, da bi nas neko vidio. S tim motivom učinjeno djelo nije stvarno nego je to oblik malog širka koji ljude vodi u propast. Namaz se nalazi na putu ka Džennetu jer će namaz pomoći da mi pobijedimo oholost u sebi . Onaj ko pada na sedždu zna da je smo Allah Gospodar i to će ga spriječiti da bude ohol i umišljen. Namaz je ,zapravo najjača nit do dženneta. Poslanik s.a.w.s veli: „Uistinu ću moj ummet prepoznati na ahiretu među narodima“. „Kako ćeš poslaniče prepoznati ummet svoj“, upitaše ashabi a poslanik veli: „Knjigu će dijela nositi u desnoj ruci“, a to znači djela će činiti u ime Boga, „imat će tragove od sedžde na licu, i svjetlo će ispred sebe imati koje će slijediti“.