Čemu se nadamo

Pripovijeda se da je Isa, a.s., jednom dok je sjedio gledao starca kako plugom ore zemlju. Tada je proučio dovu: „Moj Allahu, izvadi iz njegova srca nadu“! U tom trenutku starac je ostavio plug i legao. Nakon kratkog vremena Isa, a.s., ponovo je zamolio: „Moj Allahu, vrati mu nadu“! Potom je starac ustao i nastavio raditi. Isa, a.s., ga je o tome upita, a on je reče: „Dok sam radio moja mi duša reče:' Do kada ćeš raditi a tako si ostario'?, pa sam bacio plug i legao. Potom mi je duša rekla:'Tako mi Allaha moraš jesti sve dok si živ'!, pa sam se prihvatio svog pluga“.
U nizu osobina koje čovjeka u odnosu na druga stvorenja čine posebnim je i mogućnost nadanja. Svima nam je poznata izreka:„Nada zadnja umire“, jer je u čovjekovoj prirodi da se uvijek nada da će sutra biti bolje.
Muhammed a.s. nas upozorava: „Najviše čega se za vas plašim jesu duga nada i slijeđenje strasti“. Duga nada čovjeka vodi zaboravu na Ahiret a strast ga odvraća od istine. Iz pripovijesti o starcu i Isa pejgamberu vidimo da i nada mora imati mjeru, držati se sredine i biti, kako to volimo reći, sa pokrićem.
Poslanik s.a.w.s. upozorava: „Onima koji na dunjaluk navaljuju i koji za njim hlepe i koji škrtare Allah obećava siromaštvo, zauzetost i brigu poslije koje neće doći rasterećenje“.
Ebu Derda, r.a., je došao u grad Hims u Siriji i njegovim stanovnicima rekao: „Zar vas nije stid da gradite ono u čemu nećete živjeti? Da se nadate onome što nećete dočekati i da sakupljate ono što nećete pojesti? Oni koji su bili prije vas sagradili su tvrde objekte, sakupili mnogo imetka i imali nadu u dug život ali su njihove kuće bili kaburovi, njihove nade postale obmana a njihov imetak je bio njihova propast“.
Adem, a.s., je svom sinu Šitu, a.s., oporučio sljedeće s naredbom da isto oporuči svom potomstvu, dakle nama: „Reci im da se ne smiruju uz dunjaluk. Kad sam ja pomislio da mogu postati vječan iz dženneta sam izveden.
Reci im da dobro misle na posljedice onog što rade. Da sam ja mislio na posljedice ne bi mi se desio izlazak iz dženneta.
Reci im da kada im se u prsima zbog nekog djela stijesni neka to djelo ostave. Kad sam ja odlučio okusiti plod zabranjeni srce mi se uskomešalo a ja to nisam ostavio pa se zbog toga kajem.
Reci im da se savjetuju o svojim poslovima. Da sam se ja posavjetovao sa melekima ne bi me snašao progon iz dženneta“.
Često naše međusobne razgovore o teškom stanju i životu završavamo riječima nade, bit će bolje. U isto vrijeme mi ništa ne činimo da to bolje dođe. Naša nada u bolje sutra mora biti snaga koja nas pokreće da se borimo protiv stanja koje to bolje ne omogućava danas. To mora biti nada koja će nam nametnuti razmišljanje o posljedicama naših današnjih djela. Ne pokrene li nas naša nada u bolje sutra na borbu danas to bolje sutra neće ni doživjeti.
Starac iz ove priče sebe na rad pokreće jer razmišlja o posljedici svog nerada. I Adem, a.s., žali što nije mislio na posljedice svoga djelovanja. Naša nada u bolje sutra mora biti protest protiv ravnodušnosti prema grijehu koja se u nas uselila. Da bi nam bilo bolje sutra, odstranimo tjeskobu iz naših prsa, a to znači borimo se protiv grijeha danas. Činjenjem dobra, prsa svoja ćemo rasprostraniti.
Poslanik Muhammed, a.s., se za nas boji duge nade i slijeđenja strasti. Naša nada u to bolje predugo traje a tog boljeg nema. Očigledno se nadamo pogrešno, a pogrešna je nada iz koje ne proizilazi akcija. Bez obzira koliko nam je godina prihvatimo se posla, i bez obzira koliko nam je godina znajmo da je svaki tren moguće otići sa ovoga svijeta pa budimo na to spremni.
Jedina ispravna nada je Er-redža , nada u Allahovu milost koja podrazumijeva opravdano očekivanje nakon uloženog maksimalnog truda a ne samo pusta i jalova isčekivanja.
Takvoj nadi nas i Kur'an poziva pa kaže:
...I ne gubite nadu u Allahovu milost! Uistinu nadu u Allahovu milost gubi samo nevjernički narod...