Rebiul evvel

Draga braćo i poštovane sestre, nastupio je mjesec Rebiul ewel, mjesec koji je u historiji obilježio dolazak posljednjeg Allahovog vjerovjesnika, Muhammeda s.a.w.s
Rebiul evvel nam donosi radost mevluda. U tom mjesecu obilježavajući Poslanikov rođendan razmišljamo o događajima koji su taj dan obilježili i porukama koje nam ti događaji šalju.
Poslanik se rodio dvanaestog Rebiul evvela petsto sedamdeset prve godine. Ta godina u udžbenicima historije zabilježena je kao godina slona. Naime te godine je Jemenski namjesnik Ebreha u gradu Sani sagradio veliku crkvu s namjerom da hodočašće ljudi odvrati od Kabe i usmjeri u Jemen. Krenuo je srušiti Kabu. Allah ju je odbranio. Ptice su porazile vojsku slonova, a u čast Poslanikovog rođenja. U momentu rađanja Poslanikova majka hazreti Amina je vidjela svjetlo koje je obasjalo Šam, današnju Siriju i tamošnje vladarske dvore. U Perziji se ugasila vatra koju su tamošnji vatropoklonici obožavali, a koja se hiljadu godina prije toga gasila nije. U Vizantiji su se srušili Kisrini dvorci. Poslanikovo rođenje je nagoviješteno događajima koji će nagovijestiti značajne promjene u Mekki, na Arabijskom poluotoku i u cijelom svijetu. Kaba, ne da će biti zaštićena od fizičkih nasrtaja već će biti od širka očišćena. Bit će vraćena tewhidu i postati i ostati orijentir čovječanstvu jer je Muhammed, a.s., čovječanstvu Poslanik.
Amina je vidjela svjetlo. Nur koji se širio, i kako ona veli obasjao dvorce Šama. Poslanik i donosi svjetlo. Uzvišeni kaže:
يَا أَيُّهَا النَّاسُ قَدْ جَاءَكُم بُرْهَانٌ مِّن رَّبِّكُمْ وَأَنزَلْنَا إِلَيْكُمْ نُورًا مُّبِينًا ﴿١٧٤﴾„O ljudi, dokaz vam je već stigao od Gospodara vašeg, i Mi vama objavljujemo jasnu svjetlost“./En-Nisa,174/.
Drugo ime Kur'ana je Nur, svjetlost. Svjetlost je tu, pustimo je da obasja naše živote, naše životne staze. Zašto živimo u mraku, kad nam je naš gospodar poslao svjetlost. Ako joj dozvolimo da uđe u naše živote i mi ćemo poput hazreti Amine moći vidjeti svjetlo, u budućnosti u daljini, a to svjetlo će biti naša djeca koju trebamo odgajati Kur'anom. Kroz školu i mekteb, kroz stabilnu porodicu, od sedme godine ih na namaz podsticati a od desete na namazu insistirati. Naše kuće mogu i trebaju biti ispunjene svjetlom jer muslimanske su to kuće. Poslanik nas uči da one kuće u kojima se klanja i Kur'an uči svijetle na zemlji kao zvijezde što svijetle na nebu.
Rebiul evvelsko svjetlo je snažno. Treba mu dopustiti da obasja naša srca i promijeni naše ponašanje, da nas usmjeri životu u slozi i međusobnom pomaganju. Iako je više od 1440 godina prošlo od dana kada je Amina svjetlo vidjela, svjetlo je jednako snažno.
Pred rođenjem mubarek djeteta vatropoklonici su bez božanstva ostali. Vatra se u Perziji ugasila. Vatrom se prijeti svakom ko istinu poriče i u grijeh srlja.
Kao što se ugasila vatropoklonička vatra,tako dolazak Muhammeda a.s. u naša srca treba da ugasi našu strast i pod kontrolu stavi naše prohtjeve kako ne bi u grijeh zagazili i u vatri se nastanili. Allah, dž.š., nas je razumom počastio i jedino nama slobodu dao.
Životinji On nagone drži pod kontrolom, a nas je zadužio da svoje pod kontrolu stavimo. Da bismo to mogli trebamo se svjetlom vjere obasjati i njenim obredima ojačati. Treba nam svjetlo namaza, posta, dijeljenja, da se vatri naših strasti suprostavimo. Jedino je čovjeku povjereno da sam svoje nagone i strasti kontrolira. Jedino je njemu i objava došla koju Allah naziva Svjetlom. Bez svjetla bi u tminu poroka otišao i u okove strasti čovjek bi se okovao.
U danu Poslanikova rođenja Kisrini dvorci su se u Vizantiji srušili. Oni su simbol lažne vrijednosti i prolazne moći. Pred istinom se laž ruši i nestaje. To i Allah,dž.š., kaže:
وَقُلْ جَاءَ الْحَقُّ وَزَهَقَ الْبَاطِلُ ۚ إِنَّ الْبَاطِلَ كَانَ زَهُوقًا ﴿٨١﴾
„I reci došla je istina a nestala laž, laž uistinu nestaje“./Isra,81./
Neka nas laž nikad ne fascinira ma kako moćno izgledala. Ko je mogao vjerovati da će se ugasiti moćna Perzija i srušiti velika Vizantija pred arapskim beduinima. Istinu ne može niko pobijediti jer je Allah istina. Ako budemo na strani istine Allah je s nama, a s kim je On, taj je nepobjediv jer On Uzvišeni obećava:
إِن يَنصُرْكُمُ اللَّهُ فَلَا غَالِبَ لَكُمْ ۖ وَإِن يَخْذُلْكُمْ فَمَن ذَا الَّذِي يَنصُرُكُم مِّن بَعْدِهِ ۗ وَعَلَى اللَّهِ فَلْيَتَوَكَّلِ الْمُؤْمِنُونَ ﴿١٦٠﴾
„Ako vas Allah pomogne niko vas neće moći pobijediti, a ako vas bez podrške ostavi, ko je taj ko vam osim Njega može pomoći? I samo u Allaha neka se pouzdaju vjernici“./Ali-Imran,160/.

Knjiga sretnih i nesretnih

Uzvišeni Allah u suri ,,Mutaffifin,, kaže:
كَلَّا إِنَّ كِتَابَ الْفُجَّارِ لَفِي سِجِّينٍ ﴿٧﴾ وَمَا أَدْرَاكَ مَا سِجِّينٌ ﴿٨﴾ كِتَابٌ مَّرْقُومٌ ﴿٩﴾
„Uistinu! Knjiga griješnika je u sidždžinu. A znaš li ti šta je sidždžin? Knjiga ispisana“. /Mutaffifin,7-9/
Šta je sidždžin nije znao ni Ibn Abas, r.a., pa je upitao Ka'aba, r.a., a on mu objasnio: „Sidždžin je najdonja, sedma zemlja, a duše nevjernika nalaze se ispod Iblisovog tijela“. Kao što je sedam nebesa, Allah, dž.š. kaže da je toliko i zemljinih sfera „Allah je sedam nebesa i isto toliko zemalja stvorio“. /Talak, 12/ Zanimljivo je da je i sedam džehennemskih imena: Džehennem, Nar, Džehim, Se'ir, Sekar, Lezaa i Hutama a ispod sedmog nevjerničke duše obitavaju, nakon smrti razumije se. U tjeskobi obitavaju jer tjeskobu i ovdje živješe.
Šta je grijeh, upitan je Poslanik. „Ono što te u prsima steže“ odgovorio je. Zanimljivo je da se osim sedam zemalja govori i o sedam teških grijeha na koje Poslanik posebno upozorava :“Klonite se sedam velikih grijeha: širka, sihira, ubitstva, jetimskog imetka, kamate, napuštanja borbe i potvore“. /Muttefekun alejhi/. Čovjek se u knjigu onih koji će ispod sedmog kata zemaljskog obitavati sam upisuje. Čineći grijehe a posebno ovih sedam koji su stepenice čovjekovog unižavanja i propasti. Ogovara, potvara i nered i smutnju u svom okruženju širi. Allahove propise napušta tj. sa položaja borbenog bježi. Svaki onaj na koga se odnosi kur'anski opis da se u nevolji, na pučini, u opasnosti sjeća Boga a čim se obale domogne, na sigurno dođe Boga zaboravi korača u tjeskobu.
U istoj suri Allah dž.š. kaže:
كَلَّا إِنَّ كِتَابَ الْأَبْرَارِ لَفِي عِلِّيِّينَ ﴿١٨﴾ وَمَا أَدْرَاكَ مَا عِلِّيُّونَ ﴿١٩﴾ كِتَابٌ مَّرْقُومٌ
„Uistinu! Knjiga čestitih je u Illijjunu. A znaš li ti šta je Illijjun? Knjiga ispisana“./Mutaffifin,18-20/.
Ibn Abas r.a. je o ovome upitao Ka'aba r.a. a on mu objasnio:“To je sedmo nebo na kojem duše vjernika obitavaju“. Duše vjernika su u prostranstvu, nije im tjeskobno. I ovdje u tijelu im bijaše prostrano jer su za uzora imale onog čija su prsa rasprostranjena.
أَلَمْ نَشْرَحْ لَكَ صَدْرَكَ ﴿١﴾ “Zar prsa tvoja nismo rasprostranili“. /Inširah,1/, Uzvišeni Allah veli Poslaniku.
Čovjek se u knjigu onih koji će sedmu nebesku sferu dosegnuti upisuje sam. Kelime i šehadetom se upiše a potom stepenicama koje se zovu namaz, post, zekat, hadždž, sadaka, lijepa riječ, odgoj djece, briga za zajednicu, itd., uspinje.
Od Dahaka r.a. se navodi sljedeće.“Kad se uzme duša vjernikova ona se uspinje do prvog neba, a odatle oni bliski s njom /meleki/ idu do drugog, trećeg, četvrtog, petog, šestog i sedmog neba sve dok ne bude dovedena do Sidretul munteha“.
Put našeg uzdignuća na nebesa sedma je u odmicanju od harama i koračanje stepenicama propisa naše vjere koji nas Allahu dž.š. približavaju i našu dušu u prostranstvo odvode. Činjenje dobra na ovom svijetu čini prostranim prsa naša a na budućem nas u prostranstvo vodi.
Ibn Abbas je upitao i značenje ajeta koji o Idrisu a.s. govori:
وَرَفَعْنَاهُ مَكَانًا عَلِيًّا ﴿٥٧﴾ „Mi smo ga na visoko mjesto digli“./Merjem, 57/ ,pa mu je Ka'ab objasnio:“Njemu je Bog objavio, tebi ću svakoga dana uzdizati djela onako kako i druga ljudska uzdižem. Idris, a.s., tada zamoli svog prijatelja meleka čuvara da zamoli meleka smrti da sačeka dok on još dobrih djela uradi. Tada ga prijatelj melek čuvar na krilima svojim uzdiže visoko i kad je bio na četvrtom nebu tu ih srete Azrail i upita za Idrisa a.s.. Gdje je on? Melek mu reče, tu je međ' krilima mojim, a Azrail reče, čudno, meni je upravo naređeno da mu dušu uzmem na četvrtom nebu“. Nije Idrisu, a.s., odgođen edžel. Neće ni nama biti. Dušu će nam sigurno uzeti, a kud će s njom otići, gore ili dole, u prostranstvo ili tjeskobu? To zavisi od nas.Budimo čestiti! Upišimo sei mi u knjigu čestitih pa ćemo u prostranstvo sedme nebeske sfere,, u Allahovu blizinu stići, a Bog dž.š. kaže:“ Čestiti su oni koji vjeruju u Allaha i u Onaj svijet i u meleke, i u knjige, i u Poslanike i koji od imetka dijele, iako im je drag, rođacima, siročadi i siromasima, putnicima i prosjacima i koji namaz klanjaju i zekat daju i preuzetu obavezu ispunjavaju, naročito oni koji su izdržljivi u neimaštini i u bolesti i u boju ljutom“./Bekare,177/

Čemu se nadamo

Pripovijeda se da je Isa, a.s., jednom dok je sjedio gledao starca kako plugom ore zemlju. Tada je proučio dovu: „Moj Allahu, izvadi iz njegova srca nadu“! U tom trenutku starac je ostavio plug i legao. Nakon kratkog vremena Isa, a.s., ponovo je zamolio: „Moj Allahu, vrati mu nadu“! Potom je starac ustao i nastavio raditi. Isa, a.s., ga je o tome upita, a on je reče: „Dok sam radio moja mi duša reče:' Do kada ćeš raditi a tako si ostario'?, pa sam bacio plug i legao. Potom mi je duša rekla:'Tako mi Allaha moraš jesti sve dok si živ'!, pa sam se prihvatio svog pluga“.
U nizu osobina koje čovjeka u odnosu na druga stvorenja čine posebnim je i mogućnost nadanja. Svima nam je poznata izreka:„Nada zadnja umire“, jer je u čovjekovoj prirodi da se uvijek nada da će sutra biti bolje.
Muhammed a.s. nas upozorava: „Najviše čega se za vas plašim jesu duga nada i slijeđenje strasti“. Duga nada čovjeka vodi zaboravu na Ahiret a strast ga odvraća od istine. Iz pripovijesti o starcu i Isa pejgamberu vidimo da i nada mora imati mjeru, držati se sredine i biti, kako to volimo reći, sa pokrićem.
Poslanik s.a.w.s. upozorava: „Onima koji na dunjaluk navaljuju i koji za njim hlepe i koji škrtare Allah obećava siromaštvo, zauzetost i brigu poslije koje neće doći rasterećenje“.
Ebu Derda, r.a., je došao u grad Hims u Siriji i njegovim stanovnicima rekao: „Zar vas nije stid da gradite ono u čemu nećete živjeti? Da se nadate onome što nećete dočekati i da sakupljate ono što nećete pojesti? Oni koji su bili prije vas sagradili su tvrde objekte, sakupili mnogo imetka i imali nadu u dug život ali su njihove kuće bili kaburovi, njihove nade postale obmana a njihov imetak je bio njihova propast“.
Adem, a.s., je svom sinu Šitu, a.s., oporučio sljedeće s naredbom da isto oporuči svom potomstvu, dakle nama: „Reci im da se ne smiruju uz dunjaluk. Kad sam ja pomislio da mogu postati vječan iz dženneta sam izveden.
Reci im da dobro misle na posljedice onog što rade. Da sam ja mislio na posljedice ne bi mi se desio izlazak iz dženneta.
Reci im da kada im se u prsima zbog nekog djela stijesni neka to djelo ostave. Kad sam ja odlučio okusiti plod zabranjeni srce mi se uskomešalo a ja to nisam ostavio pa se zbog toga kajem.
Reci im da se savjetuju o svojim poslovima. Da sam se ja posavjetovao sa melekima ne bi me snašao progon iz dženneta“.
Često naše međusobne razgovore o teškom stanju i životu završavamo riječima nade, bit će bolje. U isto vrijeme mi ništa ne činimo da to bolje dođe. Naša nada u bolje sutra mora biti snaga koja nas pokreće da se borimo protiv stanja koje to bolje ne omogućava danas. To mora biti nada koja će nam nametnuti razmišljanje o posljedicama naših današnjih djela. Ne pokrene li nas naša nada u bolje sutra na borbu danas to bolje sutra neće ni doživjeti.
Starac iz ove priče sebe na rad pokreće jer razmišlja o posljedici svog nerada. I Adem, a.s., žali što nije mislio na posljedice svoga djelovanja. Naša nada u bolje sutra mora biti protest protiv ravnodušnosti prema grijehu koja se u nas uselila. Da bi nam bilo bolje sutra, odstranimo tjeskobu iz naših prsa, a to znači borimo se protiv grijeha danas. Činjenjem dobra, prsa svoja ćemo rasprostraniti.
Poslanik Muhammed, a.s., se za nas boji duge nade i slijeđenja strasti. Naša nada u to bolje predugo traje a tog boljeg nema. Očigledno se nadamo pogrešno, a pogrešna je nada iz koje ne proizilazi akcija. Bez obzira koliko nam je godina prihvatimo se posla, i bez obzira koliko nam je godina znajmo da je svaki tren moguće otići sa ovoga svijeta pa budimo na to spremni.
Jedina ispravna nada je Er-redža , nada u Allahovu milost koja podrazumijeva opravdano očekivanje nakon uloženog maksimalnog truda a ne samo pusta i jalova isčekivanja.
Takvoj nadi nas i Kur'an poziva pa kaže:
...I ne gubite nadu u Allahovu milost! Uistinu nadu u Allahovu milost gubi samo nevjernički narod...

Nafaka

Nafaka je jedno pitanje koje svakodnevno zaokuplja pažnju ljudi. Često se upravo zbog nafake dešavaju nesporazumi, svađe, ubistva pa i cijeli ratovi. Danas ćemo kazati nekoliko riječi o izvorima nafake i stavu islama po tom pitanju. Obratimo se najprije Kur'anu u kome stoji:
''Naređuj svojoj čeljadi da klanjaju namaz i budi ustrajan u tome. Allah od tebe ne traži nafaku. Allah je taj koji nafaku daje. A samo one koji se budu Allaha bojali čeka lijep završetak.''

U ovom ajetu Allah dž.š. nas najprije podsjeća na obavezu namaza i naređuje nam da i od svojih ukućana tražimo da klanjaju. Tek poslije toga obećava nafaku. Dakle, nafaku ne određuju ljudi niti ljudske riznice i blagajne i hvala Bogu da je tako. Nafaku određuje i daje Uzvišeni Allah. Allah je taj koji hrani ptice u nebeskim visinama kao i ribe u morskim dubinama. On s neba spušta kišu pomoću koje niče bilje i rastinje. On je taj koji nafaku daje i oholom čovjeku ''a čovjek uistinu malo zahvaljuje''. Čovjek nerijetko ide dotle da pomisli kako je on izvor svoje nafake.

Kur'an nam u suri Kasas donosi poučno kazivanje o čovjeku iz vremena Musa'a a.s. po imenu Karun. Bio je to čovjek kome je Uzvišeni Allah darovao bogatstvo čiju vrijednost je bilo teško procijeniti. Samo ključevi Karunova blaga bili su toliko teški da ih je nosila cijela skupina ljudi. Kada je Karun u svoj toj raskoši i luksuzu izišao među narod dunjalučari povikaše: ''Kamo sreće da je i nama dato nešto slično!'' Bilo je i onih koji su vjerovali da nafaku daje Allah pa su pokušali upozoriti Karuna ali on nadmeno uzvrati i reče: ''Ovo sam stekao svojim znanjem!'' Nemalo poslije toga, Allahovom odredbom, i Karun i blago njegovo bivaju uništeni i u zemlju utjerani. Tako je još jedan nezahvalnik iskusio snagu i moć Onoga koji sve može.

Važno je imati na umu još jedan kur'anski ajet u kome se kaže: ''Šejtan vas plaši neimaštinom i navodi vas da budete škrti, a Allah vam obećava svoj oprost i nagradu.'' Vidimo, dakle, da šejtan najprije zavodi čovjeka time što ga uvjerava da je on izvor svoje nafake, kao što je bio slučaj sa nesretnim Karunom. Šejtan potom ide dalje pa čovjeka plaši siromaštvom čineći ga na taj način škrtim. Ovako se među ljudima javlja podjela na bogate i siromašne što pogoduje razvoju mržnje, ljubomore i zavisti čime prokleti šejtan ostvaruje svoj cilj.

Dodajmo ovome još dvije važne napomene:

1.Kad se kaže da Allah daje nafaku to ni u kom slučaju ne znači da čovjek treba sjesti i čekati da nafaka sama dođe. Naprotiv čovjek je dužan raditi i tragati za nafakom trudeći se pri tom da je stekne na halal način. O tome svjedoči primjer jednog pobožnog čovjeka koji je stalno bio u ibadetu. Kada su ashabi pričali halifi Omeru o njegovom konstantnom namazu i postu on ih je upitao: ''A ko ga hrani?'' ''Svi mi'', odgovoriše ashabi. ''Svi ste vi bolji od njega'', zaključio je h. Omer.

2. Čovjeku nije zabranjeno da se trudi da stekne što više imetka i priskrbi sebi što bolje uslove života pod uvjetom da ne dozvoli da ga taj imetak odvrati od sjećanja na Allaha dž.š.

U tom smislu ćemo današnju hutbu završiti događajem koga prenosi Sufjan es-Sevri koji kaže da se neki čovjek zaputio da posjeti jedan grad na zapadnom kraju hilafeta. Njegov komšija koji je, uzgred rečeno, bio siromašan zamolio ga je da u tom gradu pronađe i poselami njegovog prijatelja koga je opisao kao čestitog i skromnog čovjeka. Ovaj je došavši u grad potražio spomenutog čovjeka i bi iznenađen kada ga ljudi uputiše ka dvorcu. Došavši do dvorca pred njega je izišao raskošno odjeven čovjek koji se predstavio kao prijatelj njegovog komšije. Prenio mu je selam i još se više začudio riječima koje je čuo: ''Poselami i ti mog prijatelja i poruči mu da ne misli toliko na dunjaluk i da smanji svoj interes za njega.'' Kada se ovaj čovjek vratio kući i kada je njegov komšija čuo poruku zaplakao je i rekao: ''Istinu je kazao moj brat. Iako je on bogat dunjaluk nije obuzeo njegovo srce niti ukaljao njegov iman. Ja sam siromašan ali je dunjaluk u mom srcu i stalno mislim o njemu.''

Poruka je jasna, bili imućni ili siromašni ne smijemo dozvoliti da nas trka za imetkom i ovodunjalučkim dobrima odvrati od sjećanja na Allaha i obaveze koje imamo prema Njemu.