O suri Asr

Danas ćemo govoriti o jednoj kur’anskoj suri koja nam je svima poznata ,koju često zbog njene kratkoće učimo, ali o čijem značenju veoma malo razmišljamo i po njenim uputama rijetko postupamo. Riječ je o suri El- Asr, Vrijeme.
Uzvišeni Allah kaže:

Tako mi vremena,čovjek, doista, gubi, samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje. (El-Asr)
O vrijednosti ove sure, imam Šafija je rekao: ‘’Kada bi ljudi istinski razmišljali o ovoj suri bila bi im dovoljna kao putokaz i uputa.’’ Zapravo, sura El-Asr potvrđuje gorku stvarnost i zbilju ljudskog života koja se ne mijenja bez obzira na protok vremena, smjene generacija i različitost stanja u kojima se ljudi nalaze.
Potvrđujući tu stvarnost, Allah, dž.š., kune se vremenom i kaže: ''Čovjek, doista, gubi!'' No, time se sura ne završava i Allah nas ne ostavlja u očaju zbog te stvarnosti, već nas nakon toga podučava da postoji samo jedan put i jedan način da se spasimo tog kobnog i strašnog gubitka, a to je iskreno vjerovanje u Allaha, dž.š., činjenje dobrih djela i preporučivanje Istine i strpljivosti.
Komentirajući ovu suru, Sejjid Kutb je rekao: ''Ova sura ima samo tri ajeta, ali ona sadrži kompletan program ljudskog života kojem teži islam... Ta tri kratka ajeta su jasna poruka čovječanstvu da postoji samo jedan put koji vodi uspjehu, sreći i dobitku. Granice tog Puta spasa omeđene su i naznačene u suri El-Asr, a sve izvan tih granica je sigurna propast i očiti gubitak.''
Riječ Asr označava vrijeme ,njegov protok i nestanak, ali isto tako označava trenutak ikindije u kome se dan bliži svome kraju, dan koji prođe i neće se nikada vratiti, što čovjeka podsjeća na istinu da i njegov život protiče i da se i on svakim ispraćenim danom bliži svome kraju. Ono što smo propustili ne možemo vratiti, ali se zato braćo, možemo truditi da što bolje i kvalitetnije iskoristimo ovo vremena što nam je ostalo.
Allah se zaklinje vremenom jer je vrijeme veličanstvena stvar i Allahov dar čovjeku koji treba iskoristiti i provesti u ibadetu i dobrim djelima, a daleko od grijeha i nevjerstva.
Rekao je imam Er-Razi: ''Kao da se ovom zakletvom i ovom surom želi reći: ''Čovječe, do kraja dana ipak je ostalo još malo vremena, pa to vrijeme iskoristi za pokajanje.'' Neki naši dobri prethodnici su govorili: ''Naučio sam značenje ove sure od čovjeka koji je prodavao snijeg. Svako jutro je govorio: ''Ljudi, smilujte se čovjeku čija se glavnica imetka topi.’’ To je značenje riječi: ''Zaista je svaki čovjek na gubitku’’, jer, prodavcu snijega je prošao cijeli dan i nastupilo je ikindijsko vrijeme kada se pijace zatvaraju, a on nije snijeg prodao nego se on istopio, i nije ništa zaradio. Tako čovjeku prođe cijeli život i na kraju shvati da je gubitnik.'' (Fahrudin Er-Razi, Mefatihul-gajbi).
Zakletva vremenom – asrom je upozorenje svakom razumnom čovjeku da na kraju dana sviđa račun sam sa sobom i da vidi koliko je dobrih djela, a koliko grijeha uradio. To je vrijeme samoobračuna i prilika da se pokušaju ispraviti greške i da se uzme pouka kako se te greške sutra ne bi ponovile.
Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, također je u mnogim svojim hadisima naglasio vrijednost trenutka ikindije kao i samog ovog namaza. Prenosi se od Ibn Omera da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘’Koga prođe ikindija-namaz, kao da je izgubio i imetak i porodicu.’’ (Tirmizi)
Zato ,braćo, često razmišljajmo o suri Asr i njenom značenju, neka nam je uvijek na pameti da ovaj dunjaluk što ga toliko volimo brzo prolazi i nestaje, on je samo jedna sezona čovjekovog života od sjetve do žetve, a plodovi našeg truda će nas čekati na S. danu.

Abdurrahman ibn Semure priča kako su ashabi sjedili jedanput u Medini, kada im je došao Allahov Poslanik, s.a.v.s, i rekao da je sanjao jedan čudan san.
A snovi Poslanika, s.a.v.s, su istina.
Pa im je ispričao Poslanik, s.a.v.s., šta je sanjao.
Kaže Resulullah, s.a.v.s.:
"Vidio sam čovjeka iz mog ummeta, kako mu je došao melek smrti da mu uzme dušu. A onda dođe njegovo dobročinstvo prema roditeljima te udalji meleka smrti od njega.

I vidio sam čovjeka iz mog ummeta, koji je bio izložen patnjama u Kaburu, pa dođe njegov abdest i spasi ga patnje.

I vidio sam čovjeka iz moga ummeta, kojeg su opkolili šejtani, pa dođe njegov zikrullah (spominjanje Allaha) i otjera šejtane od njega.

I vidio sam čovjeka iz moga ummeta, kojeg su opkolili i uzeli Meleki kazne. Pa dođe njegov namaz i spasi ga njihovih ruku.

I vidio sam čovjeka iz moga ummeta, koji je skapavao od žeđi, kad god bi se primakao mome Havdu (Izvoru), bio bi spriječen i otjeran. Pa dođe njegov post mjeseca Ramazana te ga napoji i ugasi mu žeđ.

I vidio sam čovjeka iz moga ummeta, kako ide pored poslanika koji su sjedili u halkama i kad god bi se primakao nekoj od tih halki, bivao bi udaljen. Pa dođe njegovo gusul te ga uze za ruku i dovede ga te sjede pored mene.

I vidio sam čovjeka iz mog ummeta, zbunjenog, okruženog tminom i mrakom sa svih strana. Pa dođe njegov hadždž i umra te ga izvedoše iz mraka na svjetlo.

I vidio sam čovjeka iz mog ummeta, kako se rukom štiti i zaklanja od plamena vatre i njene vrućine.
Pa dođe njegova sadaka koju je dijelio, te napravi pregradu između njega i vatre i načini hlad nad njegovom glavom.

I vidio sam čovjeka iz moga ummeta, kako se obraća vjernicima a oni ga ignorišu. Pa dođe njegovo čuvanje rodbinskih veza i reče: "O vjernici, on je čuvao rodbinske veze pa pričajte i kontaktirajte s njim."
Te ljudi počeše s njim govoriti i rukovati se.

I vidio sam čovjeka iz moga ummeta, kojeg su uhvatile Zebanije (meleki - čuvari Džehennema), pa dođe njegovo naređivanje dobra i odvraćanje od zla pa ga ote iz njihovih ruku i dade ga Melekima Milosti.

I vidio sam čovjeka iz moga ummeta, kako kleči, a između njega i Allaha džellešanuhu je zastor. Pa dođe njegovo lijepo ponašanje, uze ga za ruku i uvede ga kod Allaha džellešanuhu.

I vidio sam čovjeka iz mog ummeta, a knjiga njegovih djela se približava njegovoj lijevoj ruci. Pa dođe njegova bogobojaznost uze knjigu i stavi je u desnu ruku.

I vidio sam čovjeka iz moga ummeta, a vaga njegovih djela je lagahna pa dođoše njegova umrla djeca i ojačaše njegova dobra djela.

I vidio sam čovjeka iz moga ummeta, kako stoji na ivici Džehennema. Pa dođe njegova dova puna
nade upućena Allahu džellešanuhu i spasi ga te on prođe.

I vidio sam čovjeka iz mog ummeta kako pada u vatru. Pa dođoše njegove suze prolivene od straha
prema Allahu džellešanuhu i spasiše ga te on prođe.

I vidio sam čovjeka iz mog ummeta, kako je stao na Sirat ćupriji, i ljulja se poput palmine grane na jakom vjetru. Pa dođe njegovo lijepo mišljenje o Allahu džellešanuhu i učvrsti ga te on prođe.

I vidio sam čovjeka iz moga ummeta, kako puzeći ide preko Sirat-ćuprije. Nekada poklekne i spotakne se pa se pridrži. Pa dođe njegovo donošenje Salavata na mene, pa ga uspravi i učvrsti mu noge i spasi ga.

I vidio sam čovjeka iz moga ummeta, kako dolazi pred vrata Dženneta i ona se pred njim zatvoriše.
Pa dođe njegov iskreni šehadet, da nema drugog boga osim Allaha te mu otvori vrata i uvede ga u Džennet." (Taberani, Hakim i Tirmizi).

Životne mudrosti

Veli se da se Hatemul-Esad družio sa Belhijom oko trideset godina. Kad ga je upitao Belhija šta je kroz to vrijeme naučio, odgovorio mu je da je spoznao osam stvari:
1.Vidio sam da u životu svako ima druga , prijatelja i miljenika, kojeg prati sve do smrti ili do groba, ali ga tu ostavi sama i nitko neće da ide s njim u grob. Razmišljao sam o tome, pa sam došao do zaključka da je najbolji drug onaj koji će s čovjekom otići u grob i tamo mu biti prijatelj. Takav drug su jedino dobra djela. Zato sam ih ja odabrao za svog miljenika, jer će mi ona biti svijetlo u mračnom grobu i razgovor, kada me svi drugi ostave.
2. Uočio sam da se većina ljudi povodi za svojim strastima i nastoje kako bi udovoljili svojim prohtjevima. Tom prilikom mi je na um pala ova Božija izreka: Tko se boji Boga i svome prohtjevu stane na put, njegovo je mjesto u džennetu; pa sam se još jače uvjerio u istinitost Kur'ana i pohitao da se suprostavim svojoj strasti i da povedem pravu borbu protiv nje, kako bi se pokorila Bogu i bila Mu ponizna.
3. Opazio sam kako se ljudi natječu oko gomilanja imetka i nastoje da zarađenu glavnicu očuvaju. Ja sam međutim razmišljao o Ajetu: Što je tvoje, prolazno je i nestat će ga, a što je Božije ostaje zauvijek; i zaključio da sve svoje podijelim sirotinji, kako bi mi to bila zaliha kod Boga dž.š..
4. Mnogi ljudi misle da je čast, ponos i veličina u velikom broju članova porodice, pa se time zanose, dok drugi opet smatraju, da je veličina u bogastvu i djeci. Treći, pak drže da je to u otimanju tuđeg imetka, nasilju i proljevanju nevine krvi. Napokon četvrti vjeruju da je čast i slava u rasipanju imetka i prekomjernom uživanju. Što se mene tiče, ja vjerujem u Božije Riječi: Najbolji je i najodabraniji onaj, koji se najviše Boga boji. Vjerujem da su sva druga mišljenja pogrešna. Za sam odabrao Bogobojaznost i u njoj vidim pravu sreću.
5. Ljudi se međusobno napadaju, svađaju i kleveću jedan drugog. Kada sam dublje o tome razmišljao našao sam, da je to sve iz zavidnosti zbog bogastva, položaja i znanja. To mi je dalo povoda da uzmem u razmatranje Ajet: Mi smo razdijelili između njih dobra ovog svijeta; pa sam spoznao da je zavidnost grijeh jer je Bog u Ezelu odredio svakome njegov dio.
6. U životu se ljudi mrze zbog raznih razloga i jedan je drugom neprijatelj. Međutim, ne postoji niti smije biti neprijateljstva osim onog prema šejtanu, jer Bog veli: Šejtan je vaš neprijatelj, pa ga takvog smatrajte. Iz toga proizilazi, da se smije mrziti samo šejtan i niko drugi.
7. Svi se ljudi trude i nastoje da materijalno osiguraju život. Pri tome više puta počine i pokoje nedozvoljeno djelo, a uz to još troše svoju snagu i, u izvjesnim slučajevima, ponizuju se i time gube od svoje vrijednosti. A čemu to kada Svemogući veli: Nema nijedne životinje na zemlji, a da se Bog ne brine o njoj i da On nije preuzeo u Svoju dužnost brigu o njenu izdržavanju. Radi toga sam se odao ibadetu i ostavio svako drugo zanimanje, jer mi je Bog dž.š. najveća garancija za moju opskrbu.
8. Svako se oslanja na nešto; neko na novce, neko na imetak, a neko na zanat i slično. Što se mene tiče, ja se oslanjam samo na Boga i držim se Njegovih riječi: Tko se osloni na Boga, osiguran je. Bog ispunjava Svoje nakane i svemu je odredio granice.
Ova Esamova izlaganja neobično su se svidjela Belhiji, pa je dodao: Bog te uputio na pravi put! Ja sam proučavao Tevrat, Indžil, Zebur i Kur'an i vidio sam da se cjelokupno učenje ovih Knjiga kreće oko tih osam tačaka. Ko se bude držao tih tačaka, taj radi u duhu nebeskih Knjiga.

ISKRENOST

Danas ćemo govoriti o tome šta je iskrenost, u čemu se ogleda i kako i na koji način da budemo iskreni.
Allah Uzvišeni na mnogo mjesta u Kurani Kerimu govori o ovom svojstvu opisujući njime istinske vjernike tako u suri El-Hudžurat Allah kaže sljedeće:
إِنَّمَا الْمُؤْمِنُونَ الَّذِينَ آمَنُوا بِاللَّهِ وَرَسُولِهِ ثُمَّ لَمْ يَرْتَابُوا وَجَاهَدُوا بِأَمْوَالِهِمْ وَأَنفُسِهِمْ فِي سَبِيلِ اللَّهِ أُولٰئِكَ هُمُ الصَّادِقُونَ
„Pravi vjernici su samo oni koji u Allaha i Poslanika Njegova vjeruju, i poslije više ne sumnjaju, i bore se na Allahovom putu imecima svojim i životima svojim. Oni su iskreni!“ (El-Hudžurat, 15)
Dakle svojstvo iskrenih vjernika jeste aktivnost nakon vjerovanja, potvrda spremnošću na borbu, na žrtvu u ime Allaha.
"...Oni su iskreni" - kada kažu da su vjernici. Nisu kao neki današnji muslimani u kojima nema imana osim onog što je na jeziku.
Iskrenost se braćo draga ogleda kako u riječima tako i u djelima i nikako ne može biti jedno bez drugoga. Oni koji kažu da vjeruju u Allaha i Njegova Poslanika ali to ne dokazuju svojim djelima svrstavaju se u red munafika.
Pitam se da li smo doista i mi iskreni, da li smo prije svega iskreni prema Allahu, da li iskreno pristupamo ibadetima ili u njima ima licemjerstva, da li iskreno ostavljamo harame u ime Allaha ili zbog nekoga ili nečega drugog? A šta li je tek sa našim odnosom prema drugima, koliko smo u tim stvarima iskreni?
Iskreni prema Allahu nećemo biti sve dok u našim srcima ne bude ni najmanjeg truna sumnje u sve ono što nam Allah obećaje, sve dok ne prihvatimo ono što Allah od nas traži pa makar nam se činilo da je na našu vlastitu štetu, jer Allah zna a mi ne znamo.
Koliko je bitna iskrenost govori nam i činjenica da šejtan zakleti čovjekov neprijatelj može sve i svakoga prevariti i zavesti, ali ne može samo jednu kategoriju, a to su iskreni Allahovi robovi. Nakon što je šejtan postao udaljen od Allahove milosti reče:
قَالَ رَبِّ بِمَا أَغْوَيْتَنِي لَأُزَيِّنَنَّ لَهُمْ فِي الْأَرْضِ وَلَأُغْوِيَنَّهُمْ أَجْمَعِينَ
"Gospodaru moj," - reče -, "zato što si me u zabludu doveo, ja ću njima na Zemlji poroke lijepim predstaviti i potrudiću se da ih sve zavedem,
إِلَّا عِبَادَكَ مِنْهُمُ الْمُخْلَصِينَ ,,Osim među njima robova tvojih iskrenih
Zato braćo draga budimo iskreni, iskreni prema Allahu, iskreni u ibadetima, iskreni u ostavljanju harama, iskreni prema braći i sestrama bez laži, pretvaranja i dodvoravanja. Govorimo istinu pa makar bila gorka i radimo samo ono od čega ćemo imati koristi na Sudnjem danu.